Danas jesi, sutra nisi.

Ta je uvijek glavna materina, narodna i mudra, kada želi s puno ljubavlju i sućuti zaključiti podugački razgovor o nečijoj nevolji, teškoj sudbini koja ga je zadesila, o situaciji u kojoj se nitko ne želi naći. To je rečenica koja te momentalno prizemlji. Skontaš dubinu, valjda od kombinacije teških riječi od kojih je sastavljena. Zastrašujuća je ta milisekunda spoznaje da zapravo ne vladaš budućnošću, da ništa nije sigurno, da danas jesi, a sutra možda nisi. Da sve ono što sada imaš, za što se čvrsto držiš, u što nepokolebljivo vjeruješ, zapravo već sutra može nestat. Da se već sutra može sve raspast, da se već iza idućeg ugla može sve preokrenut. Nemoć koju bi osjetila dok bi mater to izgovarala, urezala mi se u svaku poru bića.

Naravno, prođe minuta, pa sat, zatim dan i tjedan, i već pičimo po svom, ne obazirući se na životna iznenađenja koja nam se možda spremaju iza spomenutog ugla. I dok tako pičimo po svom, radimo svoju listu želja. Lista želja prepuna je idealnih slika u glavi o kojima maštamo, lista ima boje koje volimo, ljude koje idealiziramo, situacije koje sanjamo, rješenja koja trebamo. I ta lista varira, ovisi što je kome sveto, što je čija religija. Netko vjeruje u Boga, netko u samoga sebe, netko u drugoga Boga, ne mog nego svog, ne tvog nego njegovog, netko nikome i u ništa, a netko u sve i svašta. Imam i ja listu želja. Satkana je po pravom livanjsko-zagrebačkom standardu. Obitelj, prijatelji, ljubav, posao, djeca, plaća, putovanja, snovi, iskustva, puno smijeha i sreće, malo suza i boli. I prođu i meni tako minute, pa sati, zatim dani i tjedni, i izgubim se u svojoj listi želja satkanoj po mojoj religiji i onome što je meni sveto. A svakome je sveto što mu je srcu drago, na što je naučen, kako je odgojen i u čemu se osjeća svoj.

Jedna stvar bi ipak trebala biti zajednička, jer kako reče Tolstoj – Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način. A ta zajednička stvar trebala bi biti lista davno zaboravljenih, olako shvaćenih, duboko ljudskih želja. Ta zajednička stvar trebala bi biti molitva svih molitvi. Neovisno o tome kome se moliš i moliš li se uopće. Molitva svih molitvi, jer nikad ne znaš što život nosi. Danas jesi, sutra nisi. A svi smo isti, slični zapravo. U problemima koje imamo, u sreći koju tražimo, u snovima koje sanjamo.

Molitvu svih molitvi možemo pronać u svakome od nas, jer svatko od nas bar se jednom (i to ako je sretan) osjećao usamljeno, bezvrijedno, tužno ili slomljeno. Taj ubod ravno u srce kada nas netko iznevjeri, kada nam se snovi rasprše, kada ne dobijemo ono što smo svim srcem željeli, kada duša boli do te mjere da fizičku bol osjećamo; e to je taj “Tolstojev moment”. Svi smo doživjeli, ali svatko na svoj način. I to je taj moment molitve. Kad bi svaki dan, svaki sat, svaku minutu s tom premisom nastupali, živjeli bi stvarno po staroj materinoj – Danas jesi, sutra nisi. Ne bi tratili ni sekundu. Ne bi se možda trudili toliko steći blaga, zaraditi zlata, obući bundi. Ili ako bi, to bi imalo jednu ludu, životno-filozofsku dimenziju koja bi bila više od – imati. Jer šta je imati u odnosu na živjeti?

Bože, ako danas jesam a sutra nisam, molim te da dok jesam, da jesam punog srca.

Kada ne budem, da imam  kraj sebe nekog dobrog srca.

Molim te Bože da mi popis želja bude popis ljudi kojima želim dobro.

Da ne budem ohola, nezahvalna i ljutita.

Da budem zahvalna, radosna i mirna.

Da mi srce bude kuća svima.

Da mi ramena budu oslonac kome treba.

Da mi ruke budu nježne kada treba.

Molim te Bože da u meni umre sve i jedna predrasuda.

Da ne sudim.

Da ne odbacujem.

Da razumijem.

Da zašutim kad treba, progovorim kad treba.

Ne daj da postanem slijepa na ljude oko sebe.

Ne daj da postanem gluha na potrebe koje čujem.

Ne daj da postanem hladna na opraštanje, bešćutna na drugačije.

Ne daj da postanem ljuta na pogreške, imuna na oproste.

Ne daj da budem oštra na mekane duše, ne daj da budem mekana na oštre dane.

Ne daj da budem brza za spore. Velika za male, jer mali su veći od velikih.

Danas jesi, sutra nisi, pa te molim Bože da postanem svjesna što znači kada nisi. Nisi ljubav ako ljubav ne daješ. Nisi mir, ako mir ne donosiš. Nisi prihvaćanje, ako odbacuješ. Nisi radost, ako osuđuješ.

Molim te Bože i da sve te želje ne ostanu samo slovo na papiru, nego da uđu u svaku moju poru, svaki dan, svaku minutu.

Čuvaj zdravlje sine

5547B4E4-0D20-4B29-8AE6-180F1198EB42.jpeg

Puno sam mislila u 2018.oj, ova fotka možda najbolje opisuje većinu mentalnog stanja. Sjednem pa popričam sama sa sobom. Zaredalo se nekih zdravstvenih problema, ništa strašno, ali nanervira čovjeka. A ćaća i mater cijeli život trube – čuvaj zdravlje sine. Nema potrebe objašnjavati ovo sine jel tak? Livno u srcu.

Uglavnom, nisam ga čuvala. Jer sam se često premislila od silnog razmišljanja, nasekirala od silne brige, naživcirala od silnog stalo mi je. Kao da je ova 2018. bila eksplozija brige u malom balonu. Mali balon je moja glava i sad zamislite big bang unutra. Trajalo je to tako do ljeta negdje. A onda je nastupila bonaca. Nigdje vjetra da zakovitla, nigdje oluje, nigdje nevere. Negdje putem, valjda kad je najviše kovitlalo, rekla sam sama sebi – sjedi, odmori, čuvaj zdravlje. Pogledala u nebo i rekla – Ti tamo gore, daj mi da prihvatim što promijeniti ne mogu, promijenim što je vrijedno truda i mijenjanja, zadržim ono lijepo, maknem ono ružno. Od tada, sve ima više smisla.

Vječno strahujem da ću zvučati kao neškolovani psihijatar, pa se nadam da ne zvučim. Ako zvučim, slobodno recite. Ali bonaca me usrećila više nego ijedna eksplozija ikada. Pa bi svakome na svijetu rekla sada – čuvaj zdravlje sine, čuvaj mir. Budi dobar čovjek, a sve drugo bit će ti nadodano. 💙

Sretna Nova pačići.

Skafander i hrabrost

Tanka je granica između hrabrosti i ludosti. I ova je česta bila od strane i matere i ćaće. Doduše, ponavljanjem ove stare mudre htjeli su zauzdati svojevremeno moj adolescentski duh prilikom prvih izlazaka. Skrivena poruka bila je – ne daj se nagovorit na svakog belaja. Ali ovaj savjet je višeslojan. Moglo bi se reći da je u prvoj polovici života dok se gradimo ključan kao svojevrsna kočnica da ne upadnemo u probleme, a u drugoj polovici života presudan za vlastite ideje koje čame negdje u nama.

Kopala sam jučer, kao i svake nedilje poslije ručka, po svojoj staroj sobi. Malo su ju preuredili ćaća i mater, sad me podsjeća više na njihovu garderobu ali miris bezbrižnosti i dalje je postojan. Nakon domaće punjene paprike i torte od sira zavalila sam se na pod ispred ormara svog djetinjstva i iskopala prvo priznanje ikada za pisanje. Da se razumijemo, nije Kiklop, nije Pulitzer ali je malo priznanje za doprinos književnosti. Tada sam imala 21 godinu, 21x više hrabrosti a 2×21 više ludosti. Pronašla sam i najdražu knjigu iz doba osnovne škole, Tata ti si lud, i spakirala je skupa s priznanjem i paprikom za ponijet kući. Naravno, u odvojene vrećice.

tata ti si lud.jpg

S godinama rastu nesigurnosti. Ne treba posebna nauka za shvatiti da se radi kako o nakupljanju iskustva koje nas milimetar po milimetar mijenja negdje na bolje negdje na lošije, ali i o okupiranju svakodnevnim životom kojeg ipak živjet moramo pa sve više stvari koje nisu nužne stavljamo po strani. Pročitala sam jednom jedan fantastičan tekst, nešto kao duhovna obnova i duhovna promišljanja jednog svećenika koji je posvetio cijeli svoj život radu s mladim ljudima. Rekao je: „Sve što naučimo u prvoj polovici života, Bog se pobrine da nas demantira u drugoj polovici“. Urezalo mi se to do dan danas. Prvi dio su norme koje nam nameće društvo o ponašanju, ukalupljivanju, ne odskakanju. Drugi dio je – život. Krene se događati život i krene se preokretati sve za što smo se čvrsto držali.

Kontekst ove rečenice gore je bio zapravo kako je možda najgora opcija biti „u zlatnoj sredini“, držeći se nekog životnog prostora u kojem smo sigurni. Jer u toj zlatnoj sredini nema „akcije“, nema iskustva, života, rizika sreće. A kontekst koji sam osjetila držeći u rukama malo i potpuno nevažno književno priznanje, a najvažnije za mene u tom trenutku tada, je kontekst hrabrosti i ludosti. Bez ikakvog problema sam odaslala svoju „vrlu“ poeziju na natječaj. Naravno, ni da me muče noževima ne bi pretipkala taj emotivni izljev danas ovdje, ali mi je bilo i lijepo i smiješno kako sam bila uvjerena da su to najljepši stihovi na svijetu. Ma kakav Neruda. Danas je situacija malo drugačija, preokrenem sto puta svaku riječ.

lego.jpg

Mislim da sam živući primjer osobe koja je oduvijek radila ono što voli (posrećilo mi se), ali je jako rijetko radila ono što obožava. Proces prenamjene mudre „Tanka je granica između hrabrosti i ludosti“ iz – ne izvodi gluposti vani, ne budi kolovođa, prebit ćemo te,  u – usudi se, dugotrajan je proces stvarno. Najgore bi bilo zapravo da nikad ni ne krene. Puno gore od toga da se ne odvije je da se ni ne pokuša. Neloša poruka na koju nabasah u bespućima stare sobe. Ne miriši samo na ogromne kragne iz devedesetih, dječačke frizure i skafander, miriši očito i na hrabrost i ludost. Valjalo bi nešto od toga ponijet u današnje doba. Recimo skafander.

Ne rodilo što ne voliš.

Bila sam u Livnu. I Strupniću i Podgradini. Gledala sam u Buško blato, pokrivala se jorganom uvečer i jela burek i slavnu tiritušu. Tirituša je pita od sira i krumpira. Jedno mi od najslađih jela iz djetinjstva. Nije mi ni čista krumipiruša mrska, ni ona od sira, ni zeljanica. U biti, rekla bi mater – ne rodilo što ne voliš. Tope se u ustima, nijedna zvjezdica nijednog restorana nije ni blizu tom osjećaju omašćenog brka nakon domaće pite.

Livanjski park.jpg

Odlazak u Livno svakako zahtjeva jednu posebnu priču. Priču pustih sela, iseljenih kuća i mirisa livada, polja, šume i prirode kakvih nigdje na kugli zemaljskoj nema. Moja fascinacija tim krajem ipak nije dovoljna da spakiram stvari i odselim tamo u jednu od napuštenih kuća jer imam 35, račune plaćat moram i živjet moram. A dolje nekako kao da je život stao po tim kućama. S druge strane, življe je nego igdje drugdje. Neobično, nelogično i nestvarno. Jer stvarno, kunem vam se, nigdje ne miriši zrak tako kao dolje. Ništa nije tako zdravo, prirodno, otvoreno, puno, veliko i živo kao tamo dolje. A opet nigdje nikoga.

Livanjsko polje.jpg

Vidjela sam strinu dragu i vidjela sam susjedu, nazovimo ju Kleopatra jer nema šanse da se zove Kleopatra ako je rođena u Livnu. Uživala sam u ćakuli i napeto iščekivala THE pitanje. I stiglo je u slijedećem obliku: “Pa kad ti misliš, evo rodica ti već gonja svoje dite?”. Srce mi poskočilo. To je to što sam čekala da se uvjerim da je sve ko prije, da se ništa nije promijenilo, da su oni koji su ostali isti oni koje sam zadnji put viđala kao dijete. I dalje je najbitnije zasnovat obitelj i rodit dicu. Mogu vam reć da oko nekog doba – i je. Nekom je to doba prije, nekome kasnije, ali ima nešto u dječjoj “ciki”.

Na žalost, malo dječje cike ima po selima oko Livna. Preko ljeta dođu iz svih krajeva svijeta babama i didama, strinama, ujnama, ali se krajem ljeta spakiraju i pobjegnu od teških hladnih zima. A kako tek snijeg dolje miriši… Nestvarno opet. Tri dana dolje i čovjek se nadiše života, mira, jednostavnosti i nekako napuni baterije da bi se mogao borit sa složenošću svega što nam nose naši užurbani, naizgled važni životi, poslovi, rokovi. Dosadna sam već i sama sebi s tim usporedbama brzine ovog života i smirenosti onog života, ali sam sve sigurnija da se život sastoji upravo u pokušaju da se izbalansira to dvoje.

Stara kamena kuća.jpg

Ova priča nema neku posebnu poantu, htjedoh samo malo dočarati zelenilo, kamene kuće, stare peći, grijanje na drva, domaći sir jer nijedan sir nikada neće biti kao Livanjski sir (Ne rodilo jel). Htjela sam dobro upiti sve te mirise, okuse, zdrave čestice nekog zaboravljenog života. Cijeli taj kraj izgleda kao jedna živa uspomena. Uspomene su nešto što je završilo pa se prisjećamo. Živost prirode dolje nije završila. Sve ori i gori od živosti zvukova. Grmljavina kakvu poznajete ništa je naspram gromoglasnog pucanja pred kišu dok sjedim u staroj didovoj kući kraj prozora kraj kojeg se uvijek brijao. Stari bijeli lavor, ogledalo naslonjeno kraj prozora, četkica i pjena. Slike su mi žive, življe nego ikad. I okusi su živi, sjećam se prve jutarnje kave koju je toliko zašećerio u maloj ćikari da ne znam jel bilo više kave ili šećera. I uvijek isti ritual – “Dođi didi svom” i ja hop na krilo i lovi zadnji srk te prezašećerene, preslatke, predivne kave. I tu je nastupala materina – ne rodilo što ne voliš. A to sam baš voljela. I sve što volim danas i jest i pit i mirisat, poteklo je od dolje. Toliko je sve bilo zdravo, fino, ukusno, da me pretvorilo u malog peru žderu. Zapravo, Livno je to što volim. Sve više i više kako starim, dobivam poriv otići dolje na dva, tri dana nadisati se svega.

Dvorište.jpg

Ne želeći zvučati kao loša selfhelp knjiga jer ako išta mrzim onda su to floskule, a ako se ičega grozim to je da mi tekstovi postanu kao one haljine od poliestera nakinđurene volanima bez smisla u kojima sve djeveruše iz svakog američkog filma izgledaju kao da ih je netko natjerao pištoljem uz glavu da ih obuku; dakle ne želeći zvučati tako ipak ti moram reći – ako imaš mjesto koje ti ozdravlja dušu, koje lijevom rukom nosi sve loše a desnom donosi ljepotu života i mira u najpunijem obliku, odi tamo često. Nadiši se, upij, zapamti. Miris života je ključan da preživimo često neživote trenutaka koje svatko od nas iskusi.

Stara kuća.jpg

P.S. Posebna zahvala umjetniku i slikaru Stipi Zoroji na ovom predivnom poklonu. Nosim Livanjske kuće sa sobom.

Livanjske kuće.jpg

Nikad ne znaš šta život nosi

Moji su  baba i dida dok su živili dolje u Livnu, imam osjećaj, stalno živjeli po tom principu da je život pun iznenađenja i da ne znaš šta te može zadesit. Čuvali su blago koje su imali. Blago su životinje. Krave, ovce, kokoši. Sjećam se i magarca, uvijek mi je bio izvor veselja. Pazili su na svaki dinar, svaku kokoš, svaki komad zemlje i svaku balu sijena. Davali su toliko ljubavi, pažnje i vremena onome što imaju. Mukotrpan rad da sačuvaju život, zemlju, krov nad glavom, bio je glavni cilj, glavni smisao. Urezane su mi slike dida kako vilama raspoređuje sijeno kravama, i ljubav s kojom je baba brinula o svakoj životinji koju su imali. Obilježili su svakog člana svog stada, da se zna šta je čije. Sjećam se da su krave vječno zvonile, oko vrata su im bila zvona i dok bi se budila ujutro čula sam ih kako idu na ispašu. Miris tih soba, posteljine i ta zvonjava simbol su mi livanjskih jutara. Od svega se stvaralo svašta. Snalazilo se i borilo. Jer nikad ne znaš šta život nosi.

ruke.jpg

Tu staru narodnu i mudriju od svih mudrih čula sam do sad sto puta. Posebno me se svaki put dojmi kad mater to spomene u kontekstu neke životne priče koju je upravo ispričala, stresla bi se u tim trenucima. Valjda i od njenog tona, i kombinacije teških riječi i od iskustva kojim je zračila dok bi to izgovarala. Jer – nikad ne znaš šta život nosi – znači toliko toga. I smiri srce, čuvaj živce. I voli ono što imaš. Znači i ne zamaraj se Ružice glupostima. Znači i čuvaj sebe i ljude oko sebe. Znači i promisli dobro, i ne gubi vrijeme, i radi što te volja. I gledaj, dobro gledaj oko sebe. I uči na onome što vidiš.

Neki dan sam u centru Zagreba, u blizini Tesle vidila gospodina od kojih 70tak godina. Fin, ispeglan, u svijetloj traper košulji starog kroja s rukavima do lakta. Hlače lagane već ljetne, a na nogama udobne cipele. Kosa mu je bila bijela i začešljana kao onim finim djedicama iz američkih filmova. I bio je tako nekako, a ne znam, dostojanstven. Što je prilično teško dok nosiš u ruci dvije velike vreće pune plastičnih boca. Taman je pao mrak, nedjelja navečer i centar je bio poluprazan. Već su svi u kućama, večeraju, spremaju stvari za posao sutra, peglaju ono šta će obući. Moja mater sigurno, tu naviku peglanja stvari “zasutra” nikako nije mogla usadit u mene, dan danas svako jutro stojim ispred ormara tražeć majicu koju ne treba peglat. A gospodin sijede kose, kojem na kraju nisam saznala ni ime, otvara zelene kontejnere i traži boce. Živi u blizini centra kaže, u suterenskom stanu koji uvijek poplavi kad padne kiša. I unuku mu je krizma bila, a sin i snaha bez posla, pa su jedva nekako tu krizmu opremili.

kontejneri.jpg
Besmisleno je išta reći, predamnom je bio hodajući primjer stare mudre Nikad ne znaš šta život nosi. Razmišljala sam o broju Crkvi koje postoje u svijetu, o broju bogatih, o svima nama koji imamo 48 majica u ormaru pa biramo snobovski ujutro one koje ne treba peglat jer smo ljeni ko najljenija mazga. A sijedi gospodin svoju je košulju – ispeglao. Oprao. Miriši. Čuva ono što ima. Ne gubi vrijeme. A sigurno se i ne zamara glupostima jer unukova krizma je prioritet. Nastavila sam pješke dalje prema HNK pa krug prema kući. I naravno u takvoj situaciji rodi mi se milijun i jedno pitanje u glavi. I sjetim se milijun i jedne situacije u kojoj sam bila nezahvalno derište. Ali ok, to je uobičajena prva ljudska reakcija kod svakoga. Ništa posebno pohvalno, taj osjećaj sućuti i tuge radi tuge drugog čovjeka.

Razmišljala sam opet i o nekim bivšim vremenima. O babi i didu, o imaštini i neimaštini. Bilo je kuća tad na selu koje nisu imale ni krava ni sijena, nije im se imalo šta otelit, nije bilo mesa ni domaćeg sira. A bilo je kuća koje su imale u izobilju. Nekako mi se čini da su se brinuli jedni od drugima. Netko je imao više, netko manje, ali čini mi se da gladnih nije bilo u tolikoj mjeri kao danas. Gladnih kruha, gladnih razgovora, sućuti, i gladnih ljubavi.

beskućnik.jpg

Ovaj disbalans danas vidimo na svakom ćošku. Prebogati i presiromašni. Predobri i prezločesti. Presabrani i preizgubljeni. Siti i gladni. Ono što mi je zvonilo cijelo vrijeme u glavi je – šta sad? Kako živjet a da bude potpuno ispravno i pravedno. Odnosno kako živjet a da uneseš barem malo balansa u tom disbalansnom svijetu. Jesu li humanitarne udruge riješenje? Treba li uzimati bogatima i davati siromašnima, jesu li političari alat? U šta se uključiti, čemu priključiti, kako i kroz šta djelovati da sijedi čovjek ispeglane košulje ne traži plastične boce nedjeljom navečer kad padne mrak? I onda mi se upalila lampica. Nikakvi veliki poduhvati, velike organizacije, ogromni sustavi. Ništa od toga. Neki transfer moći i podjela onima koji nemaju dogodi se i tim kanalima. Ali najbitniji je mikrosvijet svakog od nas. I da se svatko od nas pobrine za one koje sretne na putu.

Nikad ne znaš šta život nosi. Danas se smiješ, sutra plačeš. Danas brineš, sutra ne brineš. Danas biraš, sutra ne biraš. Danas ujutro imaš, već popodne nemaš. I jedina poanta koju mogu izvuć od silnih priča o životnim preokretima kojih sam se naslušala, od čovjeka sijede kose u traper ispeglanoj košulji je – mikrosvijet. Pobrini se za svoj mikrosvijet i da svi u njemu budu sretni. I svrha je ispunjena. Bar se nadam. Pametnije od toga ne znam.

 

De šuti.

Riječ je nekad bila svetinja. Kod mog ćaće je i dan danas. “Ja ako sam rek’o da će bit tako, onda će bit”. Sve može, samo riječ pogazit ne može. To je jedan od osnovnih Livanjskih postulata. Tako su se kategorizirali ljudi. Čija riječ vrijedi, a čija, citiram staronarodne – ne vrijedi ni pišljiva boba. Čast i riječ su bili sve. Džaba njive, džaba blago, džaba sve ako ti riječ ne vrijedi ništa. U tom tadašnjem, njihovom svijetu, nije postojala opcija izvanrednih okolnosti zbog kojih bi se predomislio, iznevjerio, ne održao riječ. Pljuneš u ruku, rukuješ se i zapečatiš. Kakvi javni bilježnici, ugovori, kakve stavke pisane sitnim slovom. Nema sitnih slova u poštenju.

To poštivanje izgovorene riječi kao da se odražavalo na sto i jednu dimenziju života. Činjenica da ih se na selu prije 70 godina više od pola nije znalo potpisat, tjeralo ih je na neki način da to što izgovore – ima težinu. Uprt prstom u nekoga i optužiti ga da je lažov, bila je najgora moguća sramota. Morao si pazit šta izgovaraš starijima, kako se u kojoj prilici ponašaš, šta se kaže kad je nekome teško, kad je nekome dobro, šta se kaže kad se uđe u kuću (Faljen Isus i Marija naravno), čak je i “pozdravi svoje” imalo težinu. I nije bilo straha, jer ako je čovjek rekao tako, onda će bit tako. Mirnije se spavalo. Više se povjerenja imalo. Nisu se ljudi usuđivali gaziti izgovoreno. Danas se gazi sve. Izgovoreno, napisano, ukoričeno, zapečaćeno. Iz srca rijetko šta dolazi, a iz usta svašta izlazi.

gazilo izgovoreno

Riječ je nešto kao alat, bar bi trebao biti alat za obećanje onoga što osjećaš iznutra, za pojašnjenje onoga što nije jasno, za opisivanje onoga što se opisati možda i ne može, za putokaz tko smo i kuda idemo onome preko puta nas. A čini mi se da je postalo oružje. Nekad prije kada bi izgovorene riječi, teške, strašne, iza kojih povratka nema, razorile odnos ili postavile zid između dviju kuća, sve bi stalo. Generacije bi stale. Znalo bi se šta se desilo između tih kuća do petog koljena. Teško se opraštalo, ali čini mi se zato što se rijetko to i događalo. Danas klize riječi van kao da su nebitne, kao da nemaju značenje. I koriste se za razorit. Za slagat. Za povrijedit. Ćaća je znao reć i – Ako nemaš ništa lijepo za reć’, nemoj ni ružno. Odnosno – de šuti. Sjetim se toga često pa – zašutim.

De šuti.jpg

 

Meni osobno, riječ je uvijek predstavljala ljepotu. Beskrajnu neopisivu ljepotu. Sto i jedan način da kažeš šta osjećaš, da pomaziš nečiju dušu, da ga zagrliš bez da ga dotakneš. A doduše, bila sam svjedok i vlastitih riječi za koje bi bolje bilo da su umrle u meni nego izašle van. Brzopletost, impulzivnost, zaletavanje i evo ga, prešla sam granicu dobrog ukusa. Ljudskosti. Pameti. I u mene su se zabile riječi koje pamtim dan danas. Svaka od te izgovorene nasadila se kao neka vrsta ožiljka na srcu. I kao da su nam svima srca sve punija ožiljaka od izgovorene riječi. Računaš na nečije poštenje, na odanost, na iskrenost i onda te odalami surova realnost. Jer od ružne riječi, još je gora lažna riječ. I to lažna lijepa riječ. Čuješ volim te, a vidiš ne volim te. Čuješ hoću, a vidiš da nije. Čuješ neću više, a vidiš da je opet. Čuješ zauvijek, a vidiš da zauvijek ima rok trajanja. Čuješ povjerenje, a vidiš razočarenje.

Prijateljstva, brakovi, odnosi, poslovi, sve puno milijun svakojakih riječi, ali većina ih je bezvrijedna. Ružna, na momente i pogubna. Neke nas znaju zabetonirat i ne pomaknemo se godinama s jednog mjesta. Od straha i paralize. Jer smo jednom doživjeli da nečija riječ, na čiju smo računali više nego ikad na ičiju, ne vrijedi – ni pišljiva boba. Lažemo sebe, lažemo druge razbacujemo se s obećanjima, floskulama, lijepim književnim frazama, pjesničkim usporedbama, a iza svega toga jedno veliko ništa. Nisam sigurna kako doskočit toj sveprisutnoj praznini izgovorene ali i napisane riječi. Toj bezvrijednosti. Tom vremenu u kojem svatko ima mišljenje sastavljeno od tisuću i jedne riječi s tisuću i jednom posljedicom koje kao da nije svjestan. Izgovorena riječ danas pokreće rat više nego ikad prije. Izgovorena riječ danas razori više nego ikad. Ubije samopouzdanje, iseli nekoga iz kuće, udalji ga od obitelji. Uzrokuje usamljenost i osamljenost. Dovodi do otuđenosti. A na sitna slova moraš pazit uvijek. Ima ih svugdje, pa i u poštenju.

Riječima vratiti dostojanstvo.jpeg

Možda kad bi svaki dan samo o jednoj riječi promislili, kad bi samo jednoj vratili značaj i težinu. I tako dan po dan. Kao neka selfhelp vježba. Možda bi pokrenuli nešto u svemiru. Recimo da Ponedjeljkom uzmeš riječ Sreća. Utorkom se posvetiš riječi Ljubav. Srijedom riječi Pažnja. Možda je to način da se riječi vrati dostojanstvo, da se dostojanstvo vrati čovjeku, a da se čovjek vrati sebi i ljudima oko sebe. Kad mi je ćaća dok sam imala 7 pa 10 pa 15 godina, ponavljao važnost vlastite riječi i toga da budeš čovjek od riječi, sigurno nije imao na umu moje filozofiranje 30 godina poslije i raslojavanje “najobičnijeg” savjeta. Ali sigurna sam i da nije računao na vremena u kojima će taj obični savjet postat rijetkost. A nisam ni ja računala da ću svjedočit bezvrijednosti tuđe, pa nekad i svoje, riječi. De šuti Ružice, kažem si sve češće. A sve češće poželim to reć i svima oko sebe. Ako ne znaš rječju uvećat, uljepšat, usrećit, nadogradit, nemoj ni rušit, razarat, rastuživat. De šuti.

 

 

 

Srce s greškom.

Od Valentinova je prošlo ravno, čekaj, 20 dana. Nisam dobila buket cvijeća ni chocolate box kao svaka prava ženska, niti ikakav srčani napadaj ljubavi, leptira, sreće, milozvučnih rečenica, zagrljaja i svemirskih osjećaja, već doktorovu dijagnozu da mi je nešto na srcu. A nije Romeo. Prije nego se svi koje poznajem preznoje i late telefona, sve će bit okej. Ipak. Možete nastaviti disat. EKG je malo podivljao i zabilježio nešto što je izgledalo kao infarkt, ali nije infarkt. Tako da je najbliže chocolate box.u što sam dobila za dan zaljubljenih ona Forrestova “My mother always said, life is like a chocolate box, you never know what you gonna get”. I fakat ne znaš.

Otišla sam na novi EKG, ulrazvuk, ergometriju, dijametriju, turbometriju, dosadnometriju i neku super kul pretragu tijekom koje te vozaju gore dole kroz neki stroj a iznad glave ti svijetle dugine boje. Zaključak: gospođice, imate urođenu srčanu manu. Sretno vam Valentinovo, i nadolazeći 35.ti rođendan. Usporite tempo, izbjegavajte stres i evo koja tabletica da srce s greškom kuca normalnije.

Processed with VSCO with x1 preset

 

Cijeli taj proces istraživanja šta mi je, trajao je dakle 20 dana. 20 dana je mater zvala 20x dnevno da provjeri di sam, kako sam, jesam pod stresom. 20 dana sam dobivala 20 poruka dnevno od prijatelja. U 20 dana, život mi se izmijenio ravno 20 puta. I 20 puta sam napravila krug po vlastitoj memoriji analizirajući što trebam promijenit, kako trebam nastaviti živjet. I, zadnji put spominjem broj 20, ali 20x dnevno mi je kroz glavu prošla ćaćina “Radi što ti srce želi”.

Prvo i osnovno, kad pomisliš da ti nešto nije u redu sa zdravljem, osim što se smrzneš i zapališ osamsto svijeća, izmoliš litanije svetom Anti (njega mi Livnjaci posebno volimo), obećaš Bogu brda i doline samo da sve bude ok, usput se i zapitaš – kako živim, jel stvarno radim što mi srce želi, mislim li na sebe, gazi li me sve oko mene ili ja gazim svojim putem. Utabavam li ga sama sebi, ili mi ga sve oko mene utabava a ja puštam da me rijeka nosi, pa di me donese. I mogu vam reć, još jedna narodna (ovu je često baba napominjala) – dobar je strah kome ga je Bog dao. Jednostavno – staneš. Inače dosta u životu promišljaš o tome da staješ, kako ćeš stat, kako treba stat, ali sad actually staneš.

unutarnji mir.jpg

Nijedna revizorska kuća na svijetu ne može napravit takvu reviziju tvog života kakvu napravi strah od toga da možda nisi zdrav. Obzirom da jesam, Bogu fala (i svetom Antiši), napravila sam popriličnu reviziju svog dana, Jednog običnog prosječnog dana. I došlo mi je da si opalim jednu zidarsku. Da se razumijemo, svi znamo one parole – carpe diem, život je jedan, ljubav je sve itd. Ali teorija pod hitno treba postati praksa. Pod hitno. Kao prvo, ćaćin savjet sam potpuno zanemarila zadnjih nekoliko godina. Ne pronalazim vremena za ono što mi srce želi. Pronalazim, ali zapravo ne dovoljno. A taj organ, to srce crveno, jako, s greškom ili bez, najvažniji je organ. Ako ono ne pumpa kako treba, u smjeru u kojem treba, ono što treba i za onoga kog treba, džaba ti sve ostalo.

ja i ja kad sjednemo.jpg

Kao drugo, shvatila sam da ne pjevam dovoljno i ne plešem dovoljno. Onako sa srcem. Iako zvučim kritično dok pjevam, ali koga briga. Tako da sam se momentalno skupila s frendicama na, ni manje ni više, nego Petra Grašu. Toliko sam se derala da sam, sigurna sam, u jednom momentu bila glasnija od Petra Perice. Kao treće, ne sanjam dovoljno. Kao da negdje putem prestanemo sanjarit jer mislimo da smo prestari. Kao četvrto, ne pijem dovoljno kava sama sa sobom. Jer kad ja i ja sjednemo na kavu, odvije se takav dijalog kakav zamislit ne možeš. Probaj sam sa sobom popit kavu. Kao peto, izgubim se često u životu. Koji život nije. Mogla bih ovako sad do 20 barem, ali nema smisla. Ko je jamio poantu, jamio je. Ja sam svoju jamila. Ne dam srcu da uludo kuca više ni sekunde.

izgubi se čovjek