Na ovaj tekst sam naišla u skicama. Nemoj da ti vrijeme prođe ima toliko dimenzija da sam nekako čekala pravu. Dok nisam večeras pročitala prvu skicu. Ovo je trebao biti prvi tekst u 2020. Prošli me trnci. Podsvjesno namirisala pandemiju, promjenu i preslagivanje prioriteta. Coprnica tekst. I kad sam pročitala od početka do kraja, skontala sam da nema potrebe za novom dimenzijom i perspektivom. Nemoj da ti vrijeme prođe je točno to što jest – podsjetnik da živimo kako hoćemo i želimo, uz uvjet da naravno možemo.

————-

03.01.2020.

Dugo sam razmišljala od svih stvari koje mi se vrte po glavi, s čim započeti prvi tekst u 2020. Zeznut broj, mogla bi biti i zeznuta godina. Kad kažem zeznuta, ne mislim na numerološke gluposti, jer u to ne vjerujem, nego više mislim na podsvjesnu psihološku svjesnost ljudi da je 2020., kraj jednog desetljeća, početak novog, okrugla brojka pa odmah nekako i okrugli pritisak. A čini mi se da se nekog unutarnjeg nezadovoljstva nakuplja generalno u ljudima, pa dva nula dva nula zvuči kao da zove na promjene. Dvije tisuće i devetnaesta, to dok izgovoriš polomiš jezik i izgubiš volju za promijenit posteljinu, a kamoli sebe. Ali, dvije i dvadeseta, klizi. Jezik se ne lomi, psiha radi, promjene zovu da se dogode. I onda mi je sinulo da bi mogla o jednoj tezi najdražih mi likova iz prve (još neobjavljene) knjige, Ćaće i Matere, a to je: Nemoj da ti vrijeme prođe, sine.

Naravno, na prvu je suluda, jer samim time što smo ljudi, imamo felere i nema teoretske, a kamoli praktične šanse da ne fulamo negdje putem kroz život (i to nekoliko stotina puta), i ne potrošimo vrijeme gdje nismo trebali, na ljude na koje nismo trebali. Razbijanje glave tamo gdje nema smisla, prolivene suze tamo gdje ni Bog dragi ne može više pomoć, mlaćenje sebe radi pogrešaka i neuspjeha, sati i sati ulaganja u propale odnose, poslove, započete pa ne dovršene teretane ili, ako ste taj tip čovjeka pa sve što započnete, dovršite; onda makar u glavi odrazgovarani razgovori koje u živo nikada niste vodili. A trebali ste. Dakle, ljudi smo, naporni smo, griješimo.

Ali Nemoj da ti vrijeme prođe ima jednu posebnu nijansu u sebi koja se pojačava kako stariš. Rekapitulacije života su sve češće, dumanje o tome gdje smo i što smo sve izraženije, a pojavom društvenih mreža, fejsbuka, instagrama, twittera, blogova, kao da je pritisak sve veći da ne propustimo trenutak, tren, situaciju, event, status, sekundu. Doslovce sekundu. Ako nam i ta sekunda koju sada proživljavamo nije najbolja na svijetu, onda nam društvene mreže mogu pomoći da se osjećamo kao da je bila bitna. I skontala sam da je ta prolaznost vremena, odnosno svjesnost o prolaznosti vremena negdje duboko zakopana u svima nama, jer pola tog vremena potrošimo na pokazivanje drugima kako trošimo svoje vrijeme.

I ja sam često u toj većini koja obilježava određene sekunde i situacije. Prvi poriv je upravo taj, obilježavanje, obzirom da pamćenje i ja nismo na Ti. Ali drugi poriv je u svima nama pomalo narcisoidan, ako ćemo bit iskreni.

I nije nužno najgore na svijetu htjet tom istom svijetu reć sretna sam. Ide mi dobro. Zaljubljen sam. Napisala sam diplomski. Problem je što nismo i nikad nećemo bit dovoljno otvoreni da kažemo i nesretan sam. Loša mi je faza. Usamljena sam. Strah me. Slabost je i dalje podcijenjena, a snaga precijenjena. Jer po meni, nema snage bez slabosti.

Bitno je samo da nam ne prođe vrijeme u čekanju da se nešto dogodi. Dok se događa dobro je. Bilo lijepo ili ružno. Jer dok se događa znači da hodamo. Ne stojimo i ne čekamo vrijeme da nam dođe. Idemo pravac na njega. Gazimo ga, utabavamo teren pokušajima i promašajima. Pa da imamo šta ispričat kad ostarimo. Bolje i zaj*b imat za ispričat nego ništa.