Život me prije koji tjedan doveo u situaciju u kojoj mi je duša probila kroz vlastitu masku.

Moja maska (bar ova) je nekako više samo za mene, unutarnja, nije vidljiva prostom oku promatrača. I pala je u par sekundi. A godinama sam bila uvjerena da sam riješila sve sama sa sobom po tom pitanju.

Čovjek je došao, ne znajući šta priča i radi i ogolio me samu pred sobom. A da nije ni znao da me ogolio. Vratila sam se par godina unazad i shvatila da sam u istoj situaciji s istim problemom. Osobi preko puta bilo je nejasno šta mi je, a meni je bilo sve jasno. Ovo je tema i vlastitog poznavanja, čvrstoćeu odlučivanju pa i lakoće pokolebavanja, ali o tome drugi put. Htjela sam samo i sebi i vama (više sebi naglas i napismeno) reći da su maske koje navučemo bilo sami sebi, bilo drugima, osuđene na padanje. Dost zgodan zaključak koji često dođe u nezgodnom trenutku. Jer nijedan trenutak gledanja u ogledalo dok se ruše čvrsto postavljeni zidovi nije ni zgodan ni ugodan.

Par varijanti Nikad ne znaš je prodefiliralo kroz život dosadašnji. Nikad ne znaš šta će bit, nikad ne znaš hoće li nešto uspjet, nikad ne znaš ima li nešto smisla dok ne probaš i nikad ne znaš tko nosi masku, zašto i što se iza nje krije. I Ćaća i Mater bi Nikad ne znaš upotrijebili u različitim situacijama, ali uvijek trudeći se banalizirati činjenicu da ipak ne znaju sve. Ne mogu baš sve savjetovat. Ne mogu baš sve iskontrolirat. I još bitnije, nisu svaki put znali što je iza nečije maske, zašto su ju uopće navukli i koliko skidanje iste boli.

Maska nije nužno loša, bar mi se pokazalo tako. Niti ju ljudi navlače da bi nužno sakrili nešto loše, dapače. Navlače ju da bi sebe zaštitili. U većini slučajeva ništa nije kako se na prvu čini. Ni na drugu, često ni na treću. Negdje duboko leži ta duša i ispliva kad tad. Ne možemo protiv nje, ma kolko god pokušali osigurat sve uvjete oko sebe za život kakav želimo živjet i za osobu kakva želimo bit.

Snaga volje je ključna, možemo dosta toga usmjerit, ali unatoč svemu tome, čini mi se da duša na kraju odreagira na ono na što ona želi. I možemo se izgradit, učvrstit, osigurat, svemu matematički pristupit, ali jedna sekunda je dovoljna da pomno navučena, pažljivo sastavljena i precizno definirana maska sklizne s lica. Za lice još lako, u najgorem slučaju trzne mišić ili pobjegne pogled, ali sklizne s duše. I eto te. Gledaš se u ogledalu, sam u sebi vidiš istinu i šta sad? Nemam pojma. Možda najbolje zažmirit i skočit jer – Nikad ne znaš.