Obuci se toplo.

Mater je uvijek brinula da se ne prehladim. Onako, bazično, da ne nazebem. Da sam toplo obučena i da mi je toplo nogama. Jer otud svi problemi kreću. Izgovorila je to toliko puta da nekad mislim da je od ukupnog broja izgovorenih rečenica otkad je progovorila pa do danas, ova zauzela 93% otprilike.

Ima tu svega, navodala me doktorima s bronihitisom, načekale smo se u čekaonici Doma zdravlja u Sesvetama. Kruženje okolo ako nema parkinga, pa uvaljivanje auta negdje, di bilo, pa dodatno potrpavanje mene jer sad moramo po hladnom zraku hodat duže nego je ona to zamislila. To nam je jedan period života bilo potpuno normalno. Dolazila sam tamo kao da kući dolazim. Mislim da one narančaste stolice žive i danas. Iako se iskreno nadam da su daleka prošlost. Te stolice po Domovima zdravlja bi realno trebale biti roze. Možda s bijelim točkicama. Ili samo roze, svejedno je. Svakako ne narančaste ili smeđe. Te mentalne slike ostaju pohranjene negdje duboko. Ne volim narančastu dan danas, uvjerena sam da je zbog tih stolica. Miris mi je još uvijek tu. Nije to ni ružan ni lijep miris zapravo, samo poznat, neka mješavina dezinfekcijskih sredstava i lijekova i čistoće i bolesti. Možda mi se sve to vratilo neki dan zbog mirisa alkohola kojim peremo sve oko sebe u zadnje vrijeme. Iako mi se zapravo vratilo prvenstveno jer je Mater opet napomenula da se obučem toplo. Mater je Mater, šta’š. I Obuci se toplo nije uputa samo za topliju vestu ili deblje čarape. Mislim da je to instinktivna navika da nas zabundaju jer misle da će vesta spriječit nevolju da dođe na nas. I to jaču od prehlade.

Moguće da me zato ta rečenica nikad nije nervirala niti sam ikad imala običaj kolutat očima na nju. A nakolutala sam se, kao i svi. Nekako mi je vrlo rano postalo jasno da je Obuci se toplo puno više od puke želje da me ne ošine malo vjetra. Kontaju valjda ako tijelo ne nazebe, neće ni duša.

Istina je dakako daleko od te njihove duboke želje. Od života nas ne može zaštitit ništa, a kamoli vesta. Kad udari, probije do kostiju. Ali ta deblja vesta možda ipak pomaže. Ne doslovce , već ta rečenica koja odzvanja. Toplo se obuci ostavi neki zaštitini filter na duši. Postavi temelje borbe sa životom. Usidri osjećaj obitelji i doma koji pomaže da ne nazebeš do kraja. Ni kad stegne hladna tuga.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s