S obzirom na to da se primiče rok slanja tekstova na urednički osvrt i akoBogda potencijalno tiskanje među dvije tvrde korice koje će sažet sve što sam zamislila, promislila i svakako premislila, ova se činila idealna za objavit. Ćaća, Mater i ja. Alžir, 1984. Njih dvoje, glavni protagonisti zbirke priča koja će, nadam se, najesen….
Bit će sve dobro.
Jedna od onih u koju sam uvijek najmanje vjerovala jer je dolazila, logično, kad mi je trebala utjeha. Neko bespomoćno stanje je bilo u pitanju svaki put kad je Mater ovo izgovarala. I uvijek sam vjerovala u njenu procjenu. Ta konstatacija dolazila bi nakon seciranja problema u kojem sam se našla. Tješilo me u tim…
U moje vrime nije bilo tako.
Nije ni u moje Ćaća. Ja sam dite papira, penkale, olovke i gumice. Dite tvrdih korica pohabanih iz knjižnice. Dite Lažeš Melite Biblioteke Vjeverica. Mogu sve iz djetinjstva namirisat kad se skoncentriram. Kod babe i dide u Livnu, bez telefona i caps locka. Jedini internet je najmlađi član obitelji koji otrči preko ledine do susjeda…
Obuci se toplo.
Mater je uvijek brinula da se ne prehladim. Onako, bazično, da ne nazebem. Da sam toplo obučena i da mi je toplo nogama. Jer otud svi problemi kreću. Izgovorila je to toliko puta da nekad mislim da je od ukupnog broja izgovorenih rečenica otkad je progovorila pa do danas, ova zauzela 93% otprilike. Ima tu…
Stani na loptu.
Da se razumijemo, ni dan danas to ne znam. Postoje u mom životu dvije verzije ove Ćaćine upute. Jedna je bila upućena kad bi prećerala u nekom neprihvatljivom ponašanju. Sjećam se da smo se jednom nešto posvađali. Mislim da sam imala nekih šest, sedam godina. Teme svađe se naravno ne sjećam. Ali se sjećam prijetnje…
Složi svoje stvari.
Većinu svog odraslog života jurim. Teški kampanjac. Sve u zadnji tren. Majstor odgađanja obaveza. Imala sam kroz život barem 63 rokovnika. Specijalnost mi je bila zaboravit pogledat u rokovnik da vidim što sam zapisala. Tužnu priču imaju te bilježnice. To su stotine i stotine pokušaja da poslušam mater jer mi je bazična ljudska veza majke…
Šta si se stisla
Postoji nekoliko verzija ove mudre, od grublje varijante poput – ma daj se saberi, šta ti je, pa do nježnije – nemas se čega bojat ljubavi. Naravno verzije ovise o prigodi, ali i trenutnom raspoloženju gospođe Majke. To su te livanjske verzije ohrabrivanja koje su nerijetko obuhvaćale svašta pa i grube riječi. Pokazalo se često…
A šta’š sad.
Humor humor i samo humor. Vječni obrambeni mehanizam mog unutarnjeg ja. Kad bi najviše revala, najviše se šalim. I tako protutnjim kroz dramu, dok oluja ne prođe. Kad prođe iz mene izađe more suza i bezbroj neslušljivih jecaja. Jednom sam toliko jecala da nisam bila sigurna uopće kakve to zvukove proizvodim niti sam te zvukove…
Javi se kad stigneš.
Javi se kad stigneš. Sva ljubav svijeta sadržana u jednoj rečenici. Javi se kad stigneš nešto je što sam čula 234 tisuće puta kroz život i još toliko izgovorila, bar se nadam. Mislim da ne postoji potez ili dokaz ljubavi i brige, koliko upravo ta rečenica, izgovorena nesvjesno i automatski od osobe preko puta nas….
RUŽNO PAČE 