Mater u četiri faze.

Faza prva.

ja kragna.jpeg

Navuče na tebe najljubičastiju haljinu ikada s najvećom bijelom kragnom ikad viđenom na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske i moguće Rusije zajedno. Tjera te da se fino ponašaš i koristi svaku priliku da u tebe usadi manire i najveće mudrosti. Jednostavno ne shvaća da ti ne shvaćaš, ali se nada da će ti sve te Aristotelovske rečenice ostati negdje u primozgu. Uvjerava te da je obrazovanje sve i sanja o tebi kao doktorici svemira. Objašnjava ti kako ti je rano za dečke, prijeti se smiješnim stvarima nebi li pojela blitvu i mrko te pogleda prije obiteljskog fotografiranja. A ti uinat radiš grimasu. I ništa od toga ti nije jasno, sve ti to zvuči preozbiljno i ne razumiješ zašto su svi odrasli tako dosadni. Okej, izuzev kragne veličine zemaljske kugle i tog izleta u svilu, dobro te oblači. Curica si, iako te zove sine. Lak za nokte nije opcija, to je nešto za što misliš da ćeš smjet koristit tek u dubokoj starosti. I dvije stvari su najvažnije – obitelj i da se toplo obučeš. I naravno, kad se na televiziji ljube, pokrivaš oči.

Faza druga.

Imaš osjećaj da ima oči i uši svugdje. Pitaš se jel ima dupli ključ od tvog dnevnika ili jel postavila slušne aparate po tvojoj sobi jer jednostavno žena zna – sve. Nanjuši da ti se sviđa Siniša iz suprotnog turnusa, i opire se ikakvom šminkanju. Stalno ponavlja da dok si pod njenim krovom bit će onako kako ona kaže i provjerava s kim si, di si i zašto si. Nema Boga da ti padne ikakva glupost na pamet jer znaš da bi te satrala nogama da te ulovi u nepodopštini. Vrhunac neposluha ti je slagat da si imala povijest zadnji sat a nisi. Markiraš jedan dan i toliko jadna nemaš sreće da dok lažeš da si tu s curama na kavi u kvartu i dok je zoveš s govornice, oglasi se obavijest “Putnički vlak Budimpešta-Zagreb polazi s perona tog i tog”. Progutaš slinu jer je upravo provalila da si na trgu u centru Zagreba, a ona kaže – momentalno da si kući došla. Pobereš jednu iza uha i moliš Boga da te do 50.te pusti iz kuće. Teen koji si konačno otkrila joj je bacanje para, savjetuje ti da posuđuješ knjige iz knjižnice jer je ta literatura nešto što će ti koristit. Nikako joj nije jasno zašto stalno hodaš s tim walkmanom u ušima i trčiš s kreveta stisnut rec-play kad na radiju sviraju Backstreet boysi. I taj Nick joj je baš bezveze.

Faza treća.

mohito.jpeg

Pita za svaki ispit, svako predavanje, kao da sada još više vidi i čuje sve. Stalno miriši tvoju robu, smrdiš joj na cigarete i kad izađeš iz kupaonice taman otuširana. Nije joj jasno zašto se ne možeš odmorit malo nego stalno zujiš. Pita te koliko si potrošila, šta si kupila, računa ako je kava toliko, sendvič u kantini toliko di su preostale pare. Provjerava jesu li u bambusu ili Ronhillu. Vodi te u shopping i nimalo suptilno sugerira koji bi ti stil oblačenja najbolje odgovarao. Čezne za kvalitetnim i udobnim crnim tenisicama s debelim đonom ili podfutranim čizmama, i ljuto kupuje starke bez đona. Kad ti da ključeve od auta, sjedneš na pola sata jer uputstva za uporabu i ponašanje recitira točno toliko. I stalno trampi nešto. Ako napraviš ovo, dobiješ ono. I propitkuje sve, zašto si se namrštila, kakva ti je to pjesma koju slušaš i s kim se to družiš. Svađate se stalno jer ona niš’ ne razumije. Maštaš kako si se odselila i kako sve radiš onako kako ti hoćeš. Mislim ona realno pojma nema tko si ti i što trebaš i kakve snove sanjaš. E da, misu ne smiješ propustit, jer ako možeš bančit do jutra, možeš ustat ujutro i na misu. Obitelj je i dalje sve i stalno mrmlja u bradu kako nikad nećeš nediljom lipo sjest s ćaćom i materom i malo porazgovarat nego stalno tipkaš po tom mobitelu i bolje da ti ga nisu ni kupili, potrošiš bon za čas. Vuče te u Livno, da znaš otkud si i čija si, i koluta očima kad vidi na tebi da te to ne zanima ništa. Svaka rečenica faze treće započinje ovako: “U moje vrijeme…”. A ti imaš osjećaj da je to vrijeme bilo prije Krista.

Faza četvrta.

mama i kćer blog

Dolaziš kući živčana od posla, iscrpljena i gladna, a frižider prazan. Stan nepospremljen, veš neopran. Čezneš za njenom juhom a za sarmu si, gotovo pa sigurno, spremna ubit. I veš ti nikad ne miriši onako kako je mirisao kod kuće. Ne kužiš kako jer koristiš isti omekšivač. Moliš Boga da može sad pričat kad si konačno došla kući, pa da joj istreseš sve šta ti je na duši. Jer realno, nitko te ne razumije kao mater. Kad odeš u shopping, šalješ joj fotke i pitaš koju haljinu kupit. Ona zna šta priliči, kad ona blagoslovi da je to “fin komad robe”, onda znaš da je fin. A kad nediljom dođeš i jadaš se kako te glava boli, ona prijekorno pita jeste ti i cure pretjerale sinoć dok ti cijedi sok od naranče. Na činjenicu da ste došle u pet, kaže – Neka sine, samo uživajte. (Sine je i dalje postojano). A ona je i dalje mama, ali sad ti najednom to više ne smeta. I razumiješ. I više nije dosadna. I zanima te sve šta ti priča o tom vremenu “prije Krista”. Zapravo, sad ti je najbolji prijatelj. Gledaš s kojom ljubavlju radi taj ručak nediljom, pa s balkona provjerava jesi to ti zalupila vratima od auta i konačno stigla, i misliš si kako nemaš pojma kako ćeš ti kad budeš imala dijete jednog dana. Koji izazov Isuse Bože. Koliko živaca je potrebno za fazu prvu, drugu i treću. Imaš osjećaj da bi ti do faze četvrte svoje dijete prebila ili prodala. Kad se sjetim kolko sam joj živaca pokidala, sijedih progurala i bora urezala. Mater je heroj, utočište i rame na koje se uvijek možeš naslonit. Mater su ruke koje će te uvijek zagrlit. U svim fazama života. Mater je mater. I ne bi je mijenjala za ništa na svijetu.

Uprti pa do smrti

Ova nije ni ćaćina, ni materina, nego babina. Sjećam se kako je ponavljala to kao neupitnu tezu. Nije postojala opcija da se zapitaš ima li to smisla. Doduše, u Livnu prije 50, 70 ili 100 godina nije postojala opcija da se oko ičega zapitaš. Propitkivanja o smislu života odvijala su se vjerojatno tamo nekad kad legneš i utrneš svijeću. I to u tišini. Nikad na glas. Dopalo te šta te dopalo. Od kuće, zemlje, sudbine i – muža. Odnosno žene.

7C733AC0-3D74-42C4-8B00-1090130EF52D.jpg

Po svemu što su mi ispričali babe i dide, po svakoj bori koju sam upamtila na njihovim rukama, živjeli su teško, a često je djelovalo i beznadno. O sebi su malo mislili, a brinuli su kako se prehranit, kako će izać pred selo čistog obraza i kako će odškolovat dicu. Ne sjećam se da sam upamtila da su razmišljali previše o ljubavi, leptirićima i srcima u očima. Pitalo se prije udaje “iz čijih je kuća”, “ima li zemlje” i “da ne pije slučajno”. To su bili kriteriji. I tako je nastala famozna – uprti pa do smrti. Razvod nije bio opcija. Jer je to bila sramota i, u konačnici, a di ćeš? Tako su živjeli prije. A kako živimo danas?

Bogu hvala na vremenima u kojima mogu birati svoj put, svog dečka ili muža. Bogu hvala na vremenima u kojima mogu otić ako mi ne paše. Ali znam se nekad zapitat, ima li bar malo smisla prtit do smrti. Gledam ćaću i mater, proslavili prošle godine 35 godina braka. Taj sklad, ljubav, briga, i taj iskreni život u dvoje nešto su što mi kronično nedostaje u današnjem svijetu. Moguće da su mi nabili ružičaste naočale što se očekivanja tiče. Moguće da spadaju u manjinu koja je imala sreće. Ali oni žive romantičnu verziju spomenute stare narodne. Imaju izbor otići jedno od drugoga, ali ne odlaze. Mater je često znala reći da je problem nas mladih što prebrzo odustajemo. Ne trebaš mi. Ne trebam ti. Mogu sama. Zapravo, sve mogu sama. Baba je znala reć – vi danas odustanete nakon jedne krive riči. I mislim da su obje u pravu. Trud je postao nepoznanica. Čini mi se i iskrenost i potpuna predanost. Navikli smo na samoću a najsigurnije se osjećamo kad se oslonimo sami na sebe. Odbijam vjerovat’ da je to – to. Da su vremena danas jednostavno takva. Želim i ja romantičnu verziju stare narodne. Bezuvjetno tu, do kraja, za drugoga.

IMG_9278.jpg

Živimo u vremenima koja nas satiru jurnjavom, ganjanjem krivih stvari, u vremenima u kojima nam je teško voljeti same sebe, a onda valjda još teže nekog drugog. Moguće da zato biramo stajati sami usred svega. Usred oluje, drame, pitanja i dilema.  Možda stvarno sanjam bajku, ali voljela bih znat da postoji odnos u kojem odustajanje ne dolazi u obzir. Oni prije nisu imali puno izbora, pa kako onda mi danas, s toliko izbora i mogućnosti, toliko griješimo? Toliko tražimo, isprobavamo, odustajemo, zapinjemo? Nemoguće da je njima bilo ljepše. Mi možemo sve, a najčešće biramo ništa. Biramo površno, kratko, biramo vanjštinu i kočnicu. Jer otpuštanje nas može skotrljat nizbrdo i izudarat nas. Pa zašto da se onda spustim nizbrdo? Problem je što zaboravljamo šta nas čeka ako se spustimo a dolje nas dočekaju nečije ruke. Ćaća mater pokrije s dvi deke jer se zna otkrit po noći. To je dočekivanje. Mater ćaći radi čaj od đumbira jer je sto posto uvjerena da ga to održava zdravim. I to je dočekivanje. Zamjere si puno toga, ali odustajanje nije opcija. Kraj ljubavi nije opcija. Malo je takvih priča oko mene, malo je onih koji su se uspjeli naborat držeći se za ruke. Nemam pojma koja je formula dugovječnosti ljubavi, al obzirom na oprez koji sam namirisala da se širi nezaustavljivom brzinom između mene, tebe i nas, sretno nam svima.

Processed with VSCO with b1 preset

 

Kućica na brdu

IMG_8235

Potpuno se raspametim kad ugledam snijeg. U Zagrebu je padalo neki dan kao da će napadat pola metra i proglasit elementarnu nepogodu, kao nekada. Na kraju ništa od pola metra, ni nepogode, najavljuju ga opet a ja maštam. Snijeg mi otkad znam za sebe predstavlja plavo-crveni skafander i promrzlost dok radim najzdepastijeg snješka na svijetu. Mogu osjetit i okus snijega, jer tko nije jeo snijeg k’o klinac? Podsjeća me na ulazak u toplu kuću nakon sati i sati bauljanja po naselju i sanjkanja i na materino ušuškavanje u krevet. I elementarna nepogoda, da. Kad sam ja išla u osnovnu i toga je bilo. Zatvorene škole jer je promet bio nemoguć, i sve je kasnilo. Toga danas više nema. Ne samo zbog očitih klimatskih promjena, nego jednostavno živimo u vremenima kad je nemoguće da ikakva nepogoda spriječi važnost posla, maila, projekta i rokova. Ko klinku bi me starci potrpali u auto i išli bi kod babe i dide u Livno. Ta peć na drva i grijanje pidžame pokraj peći prije odlaska u nikad viđeno hladne spavaće sobe je uspomena koja ti se ureže. Čula bi vjetar kroz prozor kako fićuka dok vani mećava mete sve pred sobom. Miris pečenog kruha i bjelina svud okolo je slika u glavi kakva se ne briše. Pamtim to i pamtim prizor iz sobe u Zagrebu. Tad pojma nisam imala kako svijet nisu guste pahulje u koje buljim kroz prozor te svoje male spavaće sobe dok vijore ispred ulične lampe. Mislila sam da je ta sekunda prije nego zaspem s tim prizorom pred očima jedino što je važno. I sutrašnji dan i sutrašnja škripa snijega ispod buca.

IMG_8237.JPG

Kad bolje promislim, nije ni čudo da obožavam kad pada. Vrati me u dane kad u mom životu nije bilo rokova. Zapravo, nije bilo ničeg važnog osim da – budeš sretan. Zna me često frustrirat brzina svijeta u kojem živim, isporuka sadržaja i zadataka kao da smo svi radnici na traci koji mehanički obavljaju svoju dužnost. Jednostavno ne stignem stat. I to me ubije često iznutra. Zabetonira me i ne mogu ni naprijed ni nazad. Jednostavno ne razumijem svrhu šprinta kroz većinu dana u tjednu do te mjere da ne stignem ni sekundu prije nego zaspem udahnut i izdahnut barem zrak kroz prozor. Sad više ne vidim onu uličnu lampu ispred koje vijore pahulje. I nije stvar u tome što sam se odselila jel. Ne vjerujem nekad da bi ju vidjela ni da sam još uvijek tamo gdje sam bila s 10. I zaustavljam samu sebe. Usporavam. Sabirem. Pokušavam disat, ali najčešće mi dođe da spakiram stvari i odem u brdo. Šuma, svjež zrak i mir. Čak samu sebe uvjeravam nekad da bi mogla živjet od sadnje domaćih proizvoda. Nemam još plan ni kome ih prodavat, ni kako preživljavat, ali vidim se u minijaturnoj kućici koja ima sve što mi treba za život. Dovoljno blizu grada da, nedajBože ne propustim sniženja, ali dovoljno daleko da me rokovi ne ubiju.

43A84AB8-1B4C-4856-B4B9-27AB6442CAB0

Često znam reć da sam se naradila toliko da bi bez problema mogla u penziju. Mater se naravno smije i kaže – još ti je rano, ali zapamti, bit će ti kako želiš da ti bude. Hm. Uvijek sam bila predan šljaker. Odgovorna, naporna čak često u vlastitoj želji da upijem sve novo, da budem najbolja, jer sam razmaženo derište od jedinice i moram bit najbolja. Trgala sam se, radila prekovremene, nisam podnosila ako ne bi uspjela u nečem i borila se k’o sumanuta da sve bude najbolje moguće. I poslove sam sve svoje obožavala. Imala sam sreće više nego većina ljudi u ovoj neobjašnjivoj zemlji prepunoj potencijala a opet propaloj. Edukacije, seminari, putovanja po Europi. Radi, uči, ganjaj rezultate. Ne radi plaće jer se obogatila nisam. Ne ni radi karijere, jer kapitalizirat u principu ne znam. Nego radi sebe i osjećaja da znaš i možeš. I onda skontam da nije riječ o poslu, već o načinu na koji danas zarađujemo i preživljavamo. Sabije nas sve to u zemlju. Brzina vremena i informacija koje nam se serviraju i koje, ako ih ne uberemo na vrijeme, pregaze nas umjesto mi njih, je ono što me frustrira. Ne vidim ljepotu u svemu tome. Činjenica je, da dovoljno želim, vjerojatno bi promijenila život iz temelja. Očito negdje putem ipak još uvijek pronalazim strast prema brzini vremena u kojoj se okrećem. Samo je pitanje do kada? I jesam li došla do svog maksimuma crkavanja da sve stignem? I hoću li samo jedan dan, hoćemo li svi skupa samo jedan dan završit 3 metra pod zemljom bez da smo se nadisali zraka, najeli snijega i dobro promrzli? Obožavam svoj posao zapravo. Mediji kao takvi, odnosi s javnošću, politika, showbizz, sve me to zanima, gutam sve te informacije. Ali, uvijek postoji to ali. Teško je oko nekog doba razaznati što od svega toga što upijam i onda produciram dalje, radim radi samog sadržaja koji stvarno ima nekakvu korist, a što radi obveze? Jedno uz stres donosi i određenu dozu sreće i kvalitetne iscrpljenosti, a drugo potiho može odvesti u besmisao.

IMG_8234.PNG

I zato sanjam minijaturnu kućicu u brdu. Vidim točno staru bijelu škrinju punu knjiga i tekstova koje tek trebam doradit i objavit. Vidim kamene zidove na kojima su fotografije svih i svega što volim. Vidim stol i stolce, vidim ogromnu udobnu fotelju s bijelom mekanom dekom preko nje u kojoj zavaljena ležim, čitam i naravno pijem čašu nekog dobrog vina, jer bez vina ništa. Vidim i lonac crveni starinski na bijele točkice kakve je imala svaka kuća u Livnu i svaka obitelj iz Livna u Zagrebu. Čujem milijun zvukova iz šume i kao da čujem Chopina kako mi svira jer to je zvuk mira i sreće i obveza koje duša može iznijet bez da se pogubi, izgubi, i natječe sama sa sobom. Dok se ne preselim u tu kućicu u brdu, vjerojatno još uvijek moram gazit, udarat, ustajat i zaspat krepana ko krepana kokoš. I tako nekoliko dana za redom bez da promislim di sam, šta sam i tko sam. Onda ću stat, kontemplirat dva dana, nadoknadit to nečim za dušu i opet u krug. Doduše, možda je i to smisao ovih današnjih vremena. Samo, pitam se, ako nije, odigravamo li sve potpuno krivo? I gdje je granica između žeđi za znanjem, novim iskustvima, rastom samoga sebe i potpune pogubljenosti? Jer realno, koliko puta smo propustili nešto što želimo radi nečega što moramo? Nešto što će nas nasmijat radi nečega gdje se očekuje ozbiljnost? Iskreno, nemam pojma gdje je granica, valjda svakome negdje drugdje. Bitno je da ne poludiš i da ne poludim, jer onda san nema smisla. Moj san nema smisla. Onda ću bit samo luđakinja u brdu. U ovoj pravoj varijanti s granicom i balansom, bit ću sretna u kućici na brdu. Do you see the difference? 🙂

Šta će selo reć’

Upitaj se fino s tetkom, obuci se lipo nemoš na misu takva, ima da si mi sve ispite dala, vidiš kako od Danice dica uče dobro, pazi kako se ponašaš, nemoj da od susjeda čujem nešto, u gostima nemoj prva ništa uzimat nego čekaj da te ponude… sto pravila i upozorenja, a u principu svako od njih ima jednu zajedničku stvar – šta će selo reć’. Jer ako krene priča, jadna ti majka. Ni ta misna roba nije tu da zadivi Onoga gore jer Njemu je stvarno svejedno šta je na nama već u nama, tako da je čak i ta fina košulja “zaucrkvu”, radi sela. Da se razumijemo, vjerojatno ću i ja oko nekog doba svojoj djeci ponavljat iste stvari, jer se pravila opće kulture često preklapaju sa suludim pravilima tradicionalnog livanjskog odgoja.
Neupitno je da se treba “fino upitat”, odnosno pozdravit, reć’ molim hvala i izvoli. Ali tu je prikrivena ona tajna duboka želja svake matere i svakog ćaće – neka vide svi kako je naše dite pristojno. I tu nastaje kratki spoj. U želji da te lijepo odgoje, nerijetko izrastemo u osobe koje cvikaju od tuđeg mišljenja. Mnoge su ljubavi propale zbog tuđih mišljenja, milijun snova se nije ostvarilo, jer kud ćeš sad u ovim godinama, drž se posla koji imaš i budi sretan da plaća sjeda. Tko zna koliko karijera je samo sanjano a ne realizirano i koliko je gradova ostalo na karti, umjesto da su duboko urezani u naša sjećanja. Jer ili nije vrijeme, ili ti je sad već kasno. Tamo negdje putem dok su nas učili da budemo pristojni, često su nam zaboravili napomenut da je to zato da budemo – pristojni. I sve što nam je ostalo u glavama je – dojam. U tridesetima kreću ozbiljnija promišljanja tih teza, do tad je samo načelno prepiranje sa starcima šta radimo radi sebe a šta to radi drugih. A sve se to zapravo odavno negdje duboko u nama čini besmislenim. To čak nije ni u skladu s vjerom koja je upisana u svaki kamen rodnog sela i ćaće mi i matere. Bog kaže da se brineš samo o onome što On misli, pa kako je nastao svijet u kojem brinemo samo o tome šta drugi misle?

IMG_9790

Doduše, davno mi se urezala ćaćina “Ne živiš radi sela, nego radi sebe”. Trudio se naglasit to dovoljno često da čujem. Mater je bila osjetljivija, al bi zato ćaća grmio – ma briga te, samo da čujem da mi je neko nešto rekao protiv tebe. Ali sam svejedno kroz godine svjedočila unutarnjim borbama oko toga što netko misli. Da nije bilo ćaće takvog, možda se i nebi bacila na glavu toliko puta u životu, ali činjenica je da su se upute o pristojnosti a zapravo prikrivena pravila za općedruštveno prihvaćanje, nasadile negdje duboko i da su me unatoč mojoj hrabrosti dosta često i zakočile u životu. Radi koga živim, radim i smijem se? Radi koga ako ne radi sebe i to malo ljudi oko mene kojima je stalo do mog mira i sreće? Danas živimo u vremenima čija je glavna premisa “Zaboli me šta ko misli”, a kroz odgoj se provukla teza “Pazi da nebi neko nešto rekao”. I tako su nastali grijesi koji nisu grijesi ako drugi za njih ne znaju. A tako su nastali i životi na pola. U strahu od osude onih ljudi koji se kunu da je samo jedan jedini koji sudi. Prvi će ti bacit kamen onaj koji nediljom na misi čita evanđelje u kojem piše – neka baci kamen prvi koji je bez grijeha. Tako su nastale umjetno nasmijane obitelji, jer kud ćeš se rastat, sramota. Nastao je svijet u kojem su ljudi skrojili pravila za ljude, a ta pravila čini se, rijetko koga čine sretnim.

 IMG-a6dfef1d460e0f664ee889407ae5da54-V

Pravilnik za opstanak, možda je to najbolji naziv, jer nedajBože da te selo odbaci. Da upru prstom u tebe, da zakažeš, da i ti ne završiš fakultet, da i ti ne nađeš pravi posao, da i ti ne postigneš sve ono što ti je selo a može i grad, reklo da trebaš postić. Pravilnik za opstanak svečano spaljujem u 34.oj godini života. Ostavit ću prvih par stranica na kojima pišu ona klasična pravila lijepog ponašanja, ostalo ritualno palim. Od toga ama baš nikakve koristi, jer koja je točno svrha uklopiti se u društvo koje i dalje, unatoč prividnom napretku u suštini odbacuje tvoj lik i djelo ako ne ideš putanjom koja je umjetno zacrtana. Koja je točno svrha glumiti sreću jer tako nitko ne gleda u tebe u odnosu na pravu sreću s kojom riskiraš da su sve oči uprte u tebe? I pri tom, puno pari tih očiju će skrivati i malo jala i ljubomore. Živjeti onako kako hoćeš u potpunosti iziskuje određeni rizik, jer nije lako preživjet selo, ali donosi ogromnu slobodu disanja. I svi bi se, negdje duboko u sebi, ti ukalupljeni, otrgnuli u puno stvari od svoje svakodnevnice i napravili ono što odavno sanjaju. Tako da, ćaća hvala što si u Pravilnik za opstanak unio malo svog dišpeta, raširio mi je krila često puta kada bi ih strah zaljepio za mene. Nekad se zbog toga osjećam kao Super(wo)man.

IMG_9090Fotografija nastala za vrijeme jednog izlaska, iskrene isprike svim mojim prijateljima koji su se nagledali mojih Superman poza kad me “uzme”.

Livno u Zagrebu

Kad se rodiš u Zagrebu, a tvoji starci u Livnu, kao i kompletna rodbina s obje strane, nekako stvarno cijeli život ne znaš gdje – pripadaš.

Izuzev činjenice da ti godinama objašnjavaju da nisi Hercegovka jer Livno nije u Hercegovini, a da nisi ni Bosanka jer Livno nije u Bosni; još te uvjere i da je Livno ono “i” izmedju Bosne i Hercegovine. Pri tom, rodila si se u Zagrebu. Geografska pripadnost pod potpunim upitnikom.

IMG_8865

Osim toga, tu je i religiozna pripadnost. Tu nema previše zabune jer nedjeljni odlasci na misu imaju posebno mjesto medju Livnjacima u Zagrebu. Naime, nije isto kad purgerica ide na misu, i kad ja idem na misu. Ja, budimo realni, ni nisam purgerica (rodila sam se u Zagrebu), i ja kad idem na misu to je kao da sam ulaskom u Crkvu odobrila da Željka Markić osobno vodi misu. Mi “dotepenci” (iako sam se rodila tu), mi smo jednostavno “pršut na vjetru”. Naši odlasci na mise znače da smo pripadnici neke sekte. Da imamo na speed dialu i Gospu i Međugorje i Mariju i Josipa. Jer nitko nije vjernik kao MI. Iz Hercegovine, ili Bosne ili Livna kako želite.

Postoji i bračna pripadnost. Tu također nema puno zabune. Ako su ti svi ikad ikakvom krvnom vezom vezani, iz Bosne i Hercegovine, a ti imaš skoro 35 i nisi se udala, pozdravljam te ovim putem i pitam te kako preživljavaš obiteljska okupljanja? Pitam te, imaš li tetka Jakišu koji svaki, ama bas svaki put pita “Oće li tetak za života plesat’ u tvojoj svadbi, a?”. Moji ćaća i mater kuže sve, mladima sam im se zaletila, ŽIVJELI su u Zagrebu, pobrinuli se da se školujem, nagledali se mojih putovanja, izlazaka, svega, tako da oni – ne pitaju. Ne pilaju. Kažu – pomalo sine, kad naiđe pravi znat ćeš. Ovo sine, to je nužno jer su ipak iz Livna i nemaju vise djece osim mene. Znaci, oni sve kuže, al zato kad idemo u Livno, pomalo knedlu imam jer ima tetaka i pratetaka i žena nekih umotane glave za koje se kunu da su mi rod i one jednostavno pitaju. Imaš li ikog moj sinko? Pusti ti te škole puste, udaj se i dicu rodi. Ako prešute, onda se pitaju šta samnom nije u redu. A nije ružna, šta se još nije udala. Nije tako samo u Livnu, tako je i kad odeš u svadbu nekome od rodbine. Zato već dugo i ne idemo kolektivno jer da se u ovim godinama pojavimo ćaća, mater i ja, to bi nam dijagnosticirali cijelu večer šta nam je. Pa se dijelimo, nekad oni sami nekad ja sama. S bratićima i sestričnama a ima ih Bogu fala, jer nas “odozdo” uvijek ima masu.

Uz sve navedeno, cijeli život objašnjavam da se kod nas drobi kruv u mliko i valja pita, ali stvarno, najstvarnije, evo majke mi, znam šta su šnenokle. Znam jer su mi se mama i tata upoznali U ZAGREBU. Oboje su rođeni u Livnu, pardon u Strupniću i Podgradini (dva pitoreskna sela pokraj Livna), ali su u srednju školu išli u Zagrebu. Ali ne, ja ne razumijem Tkalču, blubaće, šnenokle, puricu i mlince jer – ja sam iz Livna i ćaća i mater su mi iz Livna. I da, kažemo za šeflju paljak. Za valjak oklagija ili kalagija. I tepsija je tepsija ma koliko god puta pokušala reći protvan.

Uz sve to, odrastoh tamo iza Sesveta. Opće je poznata stvar da su od Sesveta nadalje preselili kamionima sve ikada koji ikakve veze imaju s BiH. Tamo je najveća koncentracija hercegovki, bosanki i livanjki ikad viđena. Legenda kaže da ih tamo ima više nego nekada prije u Bosni i Hercegovini. To je dodatno pridonijelo mojoj zbunjenosti kada je o pripadnosti riječ, jer ako sam tamo u nekom naselju iza Sesveta koje jedva izgovore, onda ziher nisam zagrepčanka.

Sa skoro 35 godina, osjećam se kao zagrepčanka glavom i bradom. “Kaj” izgovaram briljantno, i to u istoj rečenici s mlikom. Grehota, znam, ali ne mogu si pomoć. Volim ovaj ludi grad koji sve više postaje svjetski (ne samo zbog Bandićevog adventa). Volim ga jer sam tu odrastala, zaljubljivala se, ljutila se, studirala, vraćala se kući nakon ljeta u Livnu. Volim sve ulice ovoga grada, volim zvuk tramvaja, volim klupice na Zrinjevcu. Zagreb ima neku magiju, ne znam još koju, možda je to čarolija doma.

Doduše, kad prijeđem granicu tamo na Kamenskom i kad ugledam Buško blato i kad vidim onaj zavoj prema materinom selu, nešto mi zaigra oko srca. Zrak tamo miriši drugačije, ljeti je pakleno vruće usred dana, ali je vrućina prava pravcata žeža i miriši drugačije nego vrućina zagrebačkog asfalta. I ma kako god bilo vruće preko dana, navečer ti treba jorgan. Pardon, poplun. Miriši mi i kruh strinin, jer babe odavno nema. Miriše mi police (krumpir domaći prerezan na pola, jel), miriši trava, miriše polja. Tamo su mjeseci i mjeseci ciče zime i vrućih ljeta, uspomena iz djetinjstva kad bi nas se ispred ove kuće dolje na klupi nanizalo po šestero bratića i sestrični umornih od naganjanja po ledini. Ledinu ne mogu ni prevest. Sve u svemu, ta zbunjenost oko pripadnosti nije ni čudna, obzirom na ćaćinu i materinu ulogu u stvaranju svijesti o tome “otkud si” i “iz čijih si kuća”. Zna bit naporno spojiti mliko i jackie colu, pitu i suffle, ledinu i uber; pogotovo kad imaš (skoro) 35, živiš u Zagrebu, živiš sama, a pola rodbine se čudi što si otišla iz kuće a nisi se udala. Nešto je tu njima sumnjivo.

IMG_8873

Tradicija koja je donešena s Livanjskog polja i utkana u svaku i najmanju poru tvog bića u kombinaciji s mindsetom osobe koja se rodila, živjela, pila i pije i dalje s curama vikendom u Zagrebu, zna bit nezgodna. Ne znaš jesi tramvaj ili traktor. Opanak ili Manolo Blahnik. Pa skontaš da se najbolje opustit, ćaći uvijek reć – tako je ćaća, a materi – dobro ću se obuć’ ne brini, i dan po dan. Možda je istina stvarno negdje između opanka i štikle.

 

IMG_8906