Mater je uvijek fino obučena. Otkad sam ovo počela pisat pa do trenutka do kad sam se približila kraju pisanja knjige, Mater je još finije obučena, a ja imam još više nepotrebnih traperica u ormaru. Nije sve tako crno, ima i gorih stvari. Primjerice pandemija.

Tijekom ove kojoj još uvijek svjedočimo, pogotovo u njenim počecima, presložila sam ormar tisuću puta – dodaj policu, makni policu, objesi stvari, složi stvari. I svaki put dođem do zaključka da mi fali još “finih stvari”.

Materina “Kupi si nešto fino” dokaz je kako sto puta ponovljena rečenica može postati istina koje se ne možeš riješiti ni s 38 godina. Dokaz je i da se upornost isplati. Osim nepotrebnih traperica, ubola sam ipak i pokoju “bluzu”.

Bluza je simbol iz mog djetinjstva za fino obučene ljude. Kad ideš u goste, obučeš bluzu. Na Misu obučeš bluzu. U bluzi možeš i u svadbu, ako je fina svilena. I ima nešto u toj bluzi, naravno ako je fino ispeglana, ali to je za drugu priču. Kupi si nešto fino ima i volume 2., a to je – “a ne stalno te krpe”. I fascinantno je kako se odjevni stil majke i kćeri najčešće dijametralno suprotno razlikuje u formirajućim godinama života, ali kako starim(o), sve se više približavamo bluzi. Njena je i dalje bijela, moja je šarena, ali je svejedno – bluza.

Ova priča nema neku posebnu poantu, osim da bluze iz Burde žive i danas u mojoj podsvijesti i da sve više sličim na Mater. Stilom oblačenja možda i dalje ne, ali težnja za bluzom pokazuje da nije “džaba krečila”. Još koja godina i postoji objektivna šansa da postanem fina dama.

(Prepiska koju vidite je dokaznica iz ožujka 2012. Bila sam u Barceloni na nekom seminaru, a gospođa je napomenula najvažnije. Fino i kvalitetno.)