Većinu svog odraslog života jurim. Teški kampanjac. Sve u zadnji tren. Majstor odgađanja obaveza. Imala sam kroz život barem 63 rokovnika. Specijalnost mi je bila zaboravit pogledat u rokovnik da vidim što sam zapisala. Tužnu priču imaju te bilježnice. To su stotine i stotine pokušaja da poslušam mater jer mi je bazična ljudska veza majke i djeteta govorila da ju trebam poslušat. Međutim, od mora ostala sol, od rokovnika samo uspomena.

Raslojavala se ta Složi svoje stvari na puno razina. Ormari recimo. Savršenu metodu sam godinama tražila i ne bi se usudila zaklet da sam ju našla i danas. Taj miris proljeća, čistoće i kontrole nad životom još uvijek izlazi isključivo iz Materinih ormara. Iz mojih i dan danas kao da miriši nedovršena rečenica. S tim da, ja sam čak imala i pomoć. Mater je dobila miris proljeća i bez Marie Kondo.

Tu je i balkon. U mom slučaju je to špajza. Ne smočnica jer smo iz Livna. Ali ima i mater špajzu. Njena izgleda kao privatna poliklinika. Ko po špagi sve složeno. I miriši isto tako na proljeće.

I tako sam ganjala te mirise negdje u podsvijesti iako sam većinu odraslog života smatrala sve nebitnim osim tog trenutka u kojem živim. I dala bi sve savršeno složene stvari za jedan nesavršen trenutak. I danas je tako samo se negdje putem dogodio neki klik. Pregorila je neka žica i sad kao da mi savršeno složene stvari pomažu da još bolje proživim nesavršene trenutke. Rokovnici su opet postala živa bića. Nisu više prazni i neispunjeni. Iz ormara miriši, možda ne na proljeće ali na neku kasnu jesen barem. I špajza odnosno balkon dožive pozitivni šok s vremena na vrijeme jer uđem na taj balkon bez izvođenja gimnastičkih pokreta da bi došla do krajnjeg ormara. Red mi je postao mir, nered nemir i pojma nemam kad se to dogodilo. Htjela sam zabilježit taj trenutak pa proslavit svake godine, ali vjerojatno sam potisnula točan dan kapitulacije.

Počela sam slagat svoje stvari. Nikad kao Mater naravno. Možda kroz njih slažem život. Možda tu ima i pokušaja kontrole nad životom. Imam prijateljicu koja zna da sve ima pod kontrolom kad isfenira kosu. Dugo nisam čula ništa ljepše, luđe i posebnije od toga. Neobična smo mi bića. Netko ganja ispeglane kose, netko posložene ormare. Ali u tridesetima svi ganjamo neki red čini se. Neka. Nije ni to loše. U svim tim poslaganim ladicama možda bolje prepoznamo trenutke koje treba razbucat i ljude s kojima se treba uneredit.