Postoji nekoliko verzija ove mudre, od grublje varijante poput – ma daj se saberi, šta ti je, pa do nježnije – nemas se čega bojat ljubavi. Naravno verzije ovise o prigodi, ali i trenutnom raspoloženju gospođe Majke. To su te livanjske verzije ohrabrivanja koje su nerijetko obuhvaćale svašta pa i grube riječi. Pokazalo se često kao dobra metoda, ali vjerujem da treba znati procijeniti tko je osoba preko puta tebe prije nego saspeš salve grubosti pokušavajući tu istu osobu – pokrenuti. Mater je kombinirala kako rekoh. Jer hrabrost je oduvijek nešto s čim se borim prilično snažno. Naravno, kao i svaki suštinski introvert, nedostatak hrabrosti prikrivam ekstrovertiranošću. A iznutra Gospice. Živa drama.

Kad sam počela s pisanjem i s cijelim ovim mikro svijetom zvanim Ružno pače, upravo mi je hrabrosti nedostajalo. Smatrala sam da trebaš biti izrazito siguran u sebe kako bi svoje mudrolije plasirao u svemir. Koji kada ih plasiraš prestaje biti mikro ili barem postoji mogućnost da prestane biti mikro. Zastrašujuće zapravo. Negdje na nekoj razini kao da najednom omogućuješ svima da ti čitaju misli, da znaju šta misliš i osjećaš. Dakako, možeš pisati i fiktivne romane, ali smatram da je to poseban i dodatni talent koji ću možda tek razviti, za sad nisam sigurna da ga imam. Tako da mi ne preostaje ništa drugo nego da pišem ono što sam proživjela zaista. Kako izvana tako i iznutra.

To su vjerojatno neke dublje dijagnoze pa bi valjalo i platiti nekom stručnjaku da se pozabavi s tim, ali nisu vremena za trošit osim na nužnosti. Smatrat ćemo uspostavljanje dijagnoze otkud toliki strah od neprihvaćanja nečim što nije nužno. Ali osjećaj prije nego se upustim u nešto čega me strah svakako je za razmatranje i promatranje. Oblije me znoj i pomislim prvo – a šta ako ne valja? Onda – a šta ako će ljudi mislit da sam puna sebe? I finalna za zakucavanje – a šta ću ako ne uspijem?

Pisanje je ogoljavanje, realno. Daješ uvid u sebe i još bitnije, daješ drugima da sude o tome što vide u tebi. A ljudi znaju biti okrutni. Znam i ja bit da se razumijemo. Imam mišljenje o svemu, pa što ne bi i netko drugi o meni. Ukratko, ogoljavanje i strahovi, to bi bio najbolji opis stanja prije nego sam počela pisati. Lagala bih vam kad bi rekla da je danas puno drugačije, ali nauči se čovjek živjeti sa svim. Neke stvari korigiraš, neke ignoriraš, neke riješiš humorom, a neke ti rukom odnese mater sa svojom poticajnom – šta si se stisla. Kakav selfhelp, ona ga je izumila prije svih.

Pokušavajući sažeti sve strahove koji su se pojavljivali ili se još pojavljuju prije nego se svima vama ovdje obratim, shvatila sam da postoji jedna prešutna dimenzija materinog poticanja na ne stiskanje već na otvaranje. A to je ta da svi imamo nešto oko čega smo stisnuti. Kad to osvijestim bude mi malo lakše, shvatim da nisam jedina spaljena na ovom svijetu nego smo vrlo vjerojatno svi, svatko na svoj način. I onda se “odstisnem” pa napišem. Pa objavim i redovito molim Boga da reakcije budu dobre. Laže tko kaže da nije tako. Jer kad imaš želju za pisanjem, zapravo imaš želju za ljudima. Za interakcijom, za spajanjem duša kroz riječi, priče, emocije i proživljena iskustva.

Svatko tko piše želi dotaknuti onoga koji čita. Dati mu dio sebe i osjetiti da ima nešto zajedničko s onim koji čita makar se ne poznavali. Ponavljam, introvert ali zapravo s velikom željom za ljudima. Ako naiđete na nekoga kome treba hrabrosti probajte mu reći Šta si se stis’o. Možda ga nasmijete, možda ohrabrite, u najgoroj varijanti pobjeći će od vas ali uz Božju pomoć stići ćete ga pa odabrati drugu metodu ohrabrivanja od gospođe Majke. Koju god metodu odaberete, samo ohrabrite. Možda i taj do vas čeka taj neki poticaj da se otisne iz svog mikro svijeta.