Jedna od onih u koju sam uvijek najmanje vjerovala jer je dolazila, logično, kad mi je trebala utjeha. Neko bespomoćno stanje je bilo u pitanju svaki put kad je Mater ovo izgovarala. I uvijek sam vjerovala u njenu procjenu.

Ta konstatacija dolazila bi nakon seciranja problema u kojem sam se našla. Tješilo me u tim mladim naivnim godinama kad je bilo prikladno vjerovat da mame sve znaju. Međutim, sjećam se točno situacije kad je to izgovorila i kad sam pomislila kako ona pojma nema hoće li bit dobro. Najednom sasvim novi set problema. I taj trenutak kad sam shvatila da ne zna, postao je trenutak kad je postalo prikladno nešto drugo, a to je da sama progutam svoje sranje u kojem sam se našla i nađem izlaz. Makar mentalni ako već ne opipljivi i izvedivi.

Tekuća godina pokazala nam je puno o bespomoćnosti. Tako da me ne čudi vlastiti šok kad sam u nekom trenutku života saznala da nitko živ pojma nema hoće li bit dobro, kamoli moja Mater. Naučena da se ne skrivam i ne bježim, barem ne nakon što uočim da to radim, krenula sam smišljat – i šta sad? Kako dalje kad je upitno da će sve bit dobro.

Svi ti problemi sa svijetom, kako kompletnim, tako i onim našim mikro, često su toliko teški da stvarno čovjeku dođe sakrit se pod jorgan u fetus položaju i čekat – da bude dobro.

Vjerujem da nam je dobar dio predodređen, neka mi oproste svi ateisti ovog svijeta. Ali vjerujem i da je do nas puno toga. I vjerojatno baš zato sumanuto ponavljamo jedni drugima Bit će dobro. Ne znamo hoće li, ali na nama je da probamo da bude.