Nekad me nema, nema, nema, pa me naglo ima. To je valjda život. Nekad ga jednostavno moraš i živjet, a ne samo o njemu pisat ili sanjat. Izdogađalo se toliko toga od kad sam zadnji put pozdravila sve divne duše skupljene ovdje da jednostavno ne znam otkud bi počela. Svijet je sve čudnije mjesto i nekad me to tišti do granica neizdržljivosti. I onda shvatim da sam upravo – neizdržljiva. Često sama sebi, a kamoli da si na dušu nakalemim još svjetske probleme, dileme, goruća pitanja morala, mira i ratova. A nekad toliko samo živim da ne stignem ni razmišljati o neizdržljivosti. I tada mi je vjerojatno i očito sve – izdržljivo. Ni ovo nije neka posebna dimenzija ni novootkrivena misao, već čisti život. Nekada imaš snage, nekada ne i to je sve u redu.

Sreća, život jednostavno – ide. Pa odem po kruh i mlijeko, platim račune, kupim salatu i izgubim se u obvezama. Od neizdržljivog do izdržljivog, od pisanja do tišine, od pitanja pa do odgovara. Očito je to život. A vi, kako ste?

Promatrala sam svijet nakon virusa koji nas je posjetio. Nadam se da će ishlapit. Promatrala sam doduše i sebe. Pomno pratila promjene svijesti, ima li ih, živimo li ljepše, bolje, ispunjenije. I nekad me strah da smo kao vrsta toliko zabrazdili da nas ne može ništa izmijeniti. Pogledam lijevo, ništa se nije promijenilo, kao da je još i gore. Još veća jurnjava za idealima koji su sve samo ne idealni. Pogledam desno i onda ipak vidim žuto sunce koje isto netko gleda. I stoji i gleda i uživa u toplini. Metaforički govorim naravno. Nisam se našla u situaciji da stojim ja i da stoji netko pored mene i zajedno piljimo u sunce. To bi već bila romantika, a ne bitak. Isto tako, ovo lijevo i desno je sasvim slučajno, nikakvih političkih konotacija. Kao dokaz toj tezi, navest ću i da pogledam ravno i vidim ljude koji stoje preplašeni i zbunjeni i ranjeni. Pogledam između lijevo i desno i vidim i one koji su odustali. To su ti trenuci kada postane neizdržljivo.