Svak se za sebe pobrine, sine

Ne pamtim rečenicu zbog koje su više žlice i vilice udarale o tanjur za ručkom od ove. Smatrala sam ih preradikalnima, preracionalnima, preobjektivnima. Vječno sam pitala Ćaću i Mater pa di su vam snovi. Jasno, nisu ih izgubili. Nego su ih samo odlučili zadržati u krugu svojih vlastitih ljudi, svoje obitelji i onih koje su…

Nikad ne znaš

Život me prije koji tjedan doveo u situaciju u kojoj mi je duša probila kroz vlastitu masku. Moja maska (bar ova) je nekako više samo za mene, unutarnja, nije vidljiva prostom oku promatrača. I pala je u par sekundi. A godinama sam bila uvjerena da sam riješila sve sama sa sobom po tom pitanju. Čovjek…

Pamet u glavu.

Rečenica potpuno nerazumljiva prilikom svakog Materinog izgovaranja, a potpuno i bolno shvaćana prilikom svih frcanja suza iz očiju ikad. Svaka takva životna epizoda redovito bi završila s bonusom trackom Neću ti reć’ jesam ti rekla, ali… Barem kod moje, vjerujem kod svačije. Život se pobrine da tu pamet u nekom trenu samo stavimo u glavu….

Šta ćeš, ljudi se mijenjaju

Izgubimo tijekom života neke ljude, ne fizički već dušom. Razlomi se negdje nešto na pola. Bez riječi najčešće. Ni jedna ni druga strana ne progovori. Šutimo mi, šute oni. Kao da se nataloži nekih nerazumijevanja i nastane nevidljivi zid. Satkan od pretpostavki, krivih zaključaka, subjektivnih dojmova, poruši dugogodišnja prijateljstva. Ćaća zna reć Šta ćeš, ljudi…

Ćaća & Mater

S obzirom na to da se primiče rok slanja tekstova na urednički osvrt i akoBogda potencijalno tiskanje među dvije tvrde korice koje će sažet sve što sam zamislila, promislila i svakako premislila, ova se činila idealna za objavit. Ćaća, Mater i ja. Alžir, 1984. Njih dvoje, glavni protagonisti zbirke priča koja će, nadam se, najesen….

Bit će sve dobro.

Jedna od onih u koju sam uvijek najmanje vjerovala jer je dolazila, logično, kad mi je trebala utjeha. Neko bespomoćno stanje je bilo u pitanju svaki put kad je Mater ovo izgovarala. I uvijek sam vjerovala u njenu procjenu. Ta konstatacija dolazila bi nakon seciranja problema u kojem sam se našla. Tješilo me u tim…

U moje vrime nije bilo tako.

Nije ni u moje Ćaća. Ja sam dite papira, penkale, olovke i gumice. Dite tvrdih korica pohabanih iz knjižnice. Dite Lažeš Melite Biblioteke Vjeverica. Mogu sve iz djetinjstva namirisat kad se skoncentriram. Kod babe i dide u Livnu, bez telefona i caps locka. Jedini internet je najmlađi član obitelji koji otrči preko ledine do susjeda…

Obuci se toplo.

Mater je uvijek brinula da se ne prehladim. Onako, bazično, da ne nazebem. Da sam toplo obučena i da mi je toplo nogama. Jer otud svi problemi kreću. Izgovorila je to toliko puta da nekad mislim da je od ukupnog broja izgovorenih rečenica otkad je progovorila pa do danas, ova zauzela 93% otprilike. Ima tu…

Stani na loptu.

Da se razumijemo, ni dan danas to ne znam. Postoje u mom životu dvije verzije ove Ćaćine upute. Jedna je bila upućena kad bi prećerala u nekom neprihvatljivom ponašanju. Sjećam se da smo se jednom nešto posvađali. Mislim da sam imala nekih šest, sedam godina. Teme svađe se naravno ne sjećam. Ali se sjećam prijetnje…