Sada sam već prilično sigurna da je riječ o nekoj “grafitskoj trilogiji” i da će kad tad iskrsnuti treći grafit o Špeku na ulicama Zagreba. Isto tako sam sigurna i da je riječ o osobi, ali kao veliki špekoljubac, i to posebno onog prosušenog na Livanjskom vjetru, ne mogu ne staviti stvari u perspektivu Ode špeku.

DBA912EC-E6F7-4472-9CCD-6A41497F979E.jpeg

Oduvijek je lijek za sve. Mater i ćaća se kunu u važnost špeka za imunitet. Špek i luk su dobitna kombinacija za prehladu. Za ljude oko tebe nisu obzirom da bazdiš, ali za prehladu jesu. Špek u loncu graha daje onaj poseban šmek i onaj okus zbog kojeg želiš prste polizat.

Špek je dio najpoznatije fraze u Livnu i okolici – ‘Oćemo li malo zamezit? Ta fraza je bila okosnica svakog druženja u našoj kući. Gosti onda kažu skromno “Ma neeee, ne trebaš ništa šta ti je”, ali to pitanje je ionako bilo reda radi i izgovaralo se dok mater već ustaje od stola i ide prema kuhinji narezat. “Narezat” je isto poseban glagol, jedino se meza može narezat. Mezu čine domaći livanjski sir, špek ofc, pečenica, kobasica i nezaobilazni domaći pršut. Ako je servirana uz domaći kruh, kompletno domaćinstvo je u transu.

Špek aka slanina mora biti fino prošarana, mora se fino crvenit, a mora biti i bijeloga. Ako nema bijeloga, nema prirodnog zaštitnika imuniteta. Upravo u bijelome leži čar. A jedna od većih pokora domaćinstava je ako nešto od meze ne uspije. To je najčešće popraćeno izjavom poput – ma nije nam dobra kobasica, evo probaj vidi. Druga strana sa žalošću ustanovljava da je ona od prošle godine bila famozna i žali skupa s domaćinom što ove godine nije dobro. Obavezno prilikom idućeg posjeta nosi svoju kobasicu kao poklon.

Darivanje je isto ključni proces. Čim proizvodi budu spremni za mezu, zove se u goste i pakira kada se ide u goste. I znaš, ni nema ljepšeg poklona od hrane u koju je uložen trud. Dio cijelog domaćeg paketa su i domaće paprike, ajvar, pinđur. Ne sjećam se da sam se ijednom komercijalnom poklonu ikada veselila kao tetkinom pinđuru ili ajvaru tete Dragice. Bože koja rapsodija okusa. Servirani uz domaći špek i pršut čine jedno prehrambeno božanstvo.

26A385AD-AAAF-4E39-9A0C-53E578EB9374.jpeg

Prava je činjenica da ne znam ništa od toga radit, ćaća i mater redovito opskrbljuju moj razmaženi frižider s onim što oni naprave. I pišući Odu špeku koja je zapravo oda prehrambenim navikama Livna i Zagreba, shvatila sam da pod hitno moram naučiti kuhat paprike i patlidžane i mljet meso ili barem nać nekoga tko to zna jer jadna ti sam kad starci jedne godine samo odustanu od sušenja i dimljenja. Možda da organiziram neki okrugli stol bratića i sestrični da vidimo kakvim tko znanjem raspolaže, pa da održimo tradiciju meze. Šteta bi bila da rečenica ‘Oćemo li malo zamezit, ne živi vječno u svom punom sjaju.

[Priča o Livnu*]