Ćaća i dan danas zna reć – Fućkaš kuću u koju se ne dolazi. Umjesto fućkaš, upotrijebio bi onaj prosti glagol naravno. Nisam ni ja ništa manji kočijaš, ali se ovdje za divno čudo još uvijek suzdržavam. Kuća nam je oduvijek bila kolodvor, starci su oduvijek kartali i bauljali s ekipom, a geni su geni pa je dosta toga prešlo na mene. To je definitvno jedna od važnijih poanti koju su starci ispalili u orbitu našeg dnevnog boravka. U toj orbiti su se rađale mudrosti koje sam trebala usvojiti, savjeti koje sam trebala primjeniti i upozorenja koja sam trebala shvatiti. Neka jesam, neke nisam.

Čovjek bez prijatelja nije čovjek. Živa istina. Svako malo mi kroz život prođe neki Pale sam na svijetu. I dok se u priči za djecu Pale budi iz sna, ovi koje ja srećem se ne bude. Prolaze kroz život sami, fokusirani samo na svoje ciljeve upitnog smisla i svrhe, ganjajući svašta samo ne sreću. A misle da ganjaju sreću dok kraj njih prolazi upravo – život.

Zatvara se taj Pale kojeg srećem u neki svoj unutarnji svemir, prioriteti mu postaju izgradnje kuća umjesto izgradnje odnosa. Slaže novčanice i napredovanja kao lego kockice. Umjesto slaganja uspomena jednu na drugu dok ne stvori toranj do neba.

Ovaj svijet danas na neki način zapravo stvara zombije iscrpljene od nekih krivih ciljeva, bez vlastite svijesti o tome što je bitno, tko je bitan i kuda uopće idu. A baš danas je, više nego ikad, potrebno resetiranje. Inače ćemo svi završiti kao Pale. On se probudio, pitanje je hoćemo li mi.