Ta je uvijek glavna materina, narodna i mudra, kada želi s puno ljubavlju i sućuti zaključiti podugački razgovor o nečijoj nevolji, teškoj sudbini koja ga je zadesila, o situaciji u kojoj se nitko ne želi naći. To je rečenica koja te momentalno prizemlji. Skontaš dubinu, valjda od kombinacije teških riječi od kojih je sastavljena. Zastrašujuća je ta milisekunda spoznaje da zapravo ne vladaš budućnošću, da ništa nije sigurno, da danas jesi, a sutra možda nisi. Da sve ono što sada imaš, za što se čvrsto držiš, u što nepokolebljivo vjeruješ, zapravo već sutra može nestat. Da se već sutra može sve raspast, da se već iza idućeg ugla može sve preokrenut. Nemoć koju bi osjetila dok bi mater to izgovarala, urezala mi se u svaku poru bića.

Naravno, prođe minuta, pa sat, zatim dan i tjedan, i već pičimo po svom, ne obazirući se na životna iznenađenja koja nam se možda spremaju iza spomenutog ugla. I dok tako pičimo po svom, radimo svoju listu želja. Lista želja prepuna je idealnih slika u glavi o kojima maštamo, lista ima boje koje volimo, ljude koje idealiziramo, situacije koje sanjamo, rješenja koja trebamo. I ta lista varira, ovisi što je kome sveto, što je čija religija. Netko vjeruje u Boga, netko u samoga sebe, netko u drugoga Boga, ne mog nego svog, ne tvog nego njegovog, netko nikome i u ništa, a netko u sve i svašta. Imam i ja listu želja. Satkana je po pravom livanjsko-zagrebačkom standardu. Obitelj, prijatelji, ljubav, posao, djeca, plaća, putovanja, snovi, iskustva, puno smijeha i sreće, malo suza i boli. I prođu i meni tako minute, pa sati, zatim dani i tjedni, i izgubim se u svojoj listi želja satkanoj po mojoj religiji i onome što je meni sveto. A svakome je sveto što mu je srcu drago, na što je naučen, kako je odgojen i u čemu se osjeća svoj.

Jedna stvar bi ipak trebala biti zajednička, jer kako reče Tolstoj – Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način. A ta zajednička stvar trebala bi biti lista davno zaboravljenih, olako shvaćenih, duboko ljudskih želja. Ta zajednička stvar trebala bi biti molitva svih molitvi. Neovisno o tome kome se moliš i moliš li se uopće. Molitva svih molitvi, jer nikad ne znaš što život nosi. Danas jesi, sutra nisi. A svi smo isti, slični zapravo. U problemima koje imamo, u sreći koju tražimo, u snovima koje sanjamo.

Molitvu svih molitvi možemo pronać u svakome od nas, jer svatko od nas bar se jednom (i to ako je sretan) osjećao usamljeno, bezvrijedno, tužno ili slomljeno. Taj ubod ravno u srce kada nas netko iznevjeri, kada nam se snovi rasprše, kada ne dobijemo ono što smo svim srcem željeli, kada duša boli do te mjere da fizičku bol osjećamo; e to je taj “Tolstojev moment”. Svi smo doživjeli, ali svatko na svoj način. I to je taj moment molitve. Kad bi svaki dan, svaki sat, svaku minutu s tom premisom nastupali, živjeli bi stvarno po staroj materinoj – Danas jesi, sutra nisi. Ne bi tratili ni sekundu. Ne bi se možda trudili toliko steći blaga, zaraditi zlata, obući bundi. Ili ako bi, to bi imalo jednu ludu, životno-filozofsku dimenziju koja bi bila više od – imati. Jer šta je imati u odnosu na živjeti?

Bože, ako danas jesam a sutra nisam, molim te da dok jesam, da jesam punog srca.

Kada ne budem, da imam  kraj sebe nekog dobrog srca.

Molim te Bože da mi popis želja bude popis ljudi kojima želim dobro.

Da ne budem ohola, nezahvalna i ljutita.

Da budem zahvalna, radosna i mirna.

Da mi srce bude kuća svima.

Da mi ramena budu oslonac kome treba.

Da mi ruke budu nježne kada treba.

Molim te Bože da u meni umre sve i jedna predrasuda.

Da ne sudim.

Da ne odbacujem.

Da razumijem.

Da zašutim kad treba, progovorim kad treba.

Ne daj da postanem slijepa na ljude oko sebe.

Ne daj da postanem gluha na potrebe koje čujem.

Ne daj da postanem hladna na opraštanje, bešćutna na drugačije.

Ne daj da postanem ljuta na pogreške, imuna na oproste.

Ne daj da budem oštra na mekane duše, ne daj da budem mekana na oštre dane.

Ne daj da budem brza za spore. Velika za male, jer mali su veći od velikih.

Danas jesi, sutra nisi, pa te molim Bože da postanem svjesna što znači kada nisi. Nisi ljubav ako ljubav ne daješ. Nisi mir, ako mir ne donosiš. Nisi prihvaćanje, ako odbacuješ. Nisi radost, ako osuđuješ.

Molim te Bože i da sve te želje ne ostanu samo slovo na papiru, nego da uđu u svaku moju poru, svaki dan, svaku minutu.