Ljubav i život na svoj način

Život napravi svoje, pa prođe koji mjesec bez da čovjek sjedne, zasuče rukave i zapiše sve što misli da zapisati mora. I to zna biti posebno teško, malo čak i mučno ako voliš kroz papir i riječi proživljavati taj isti – život. Radi njega ne stigneš stat i zapisat, a ne možeš ga procesuirati bez…

Nakupovala sam se kišobrana

Hladna jutra, kiše, tople čarape, kesteni, lokve na cesti, slijevanje kapi niz prozor, sve češće navijanje radijatora, vrući čaj s medom, mandarine i još kestena, kućna druženja, zapaljene svijeće i prva božićna na radiju. I ostavljeni kišobrani posvuda, da. Nakupovala sam se kišobrana.   Nabrajam sve te momente u svojoj glavi, čak ne ni namjerno…

Malo ti godina.

“Malo ti godina” spada u jedan od najdražih mi ćaćinih i materinih komentara.  Tako običan, tako naoko nevažan i usputan komentar sadrži sto i jedno mišljenje, upozorenje, kritiku a ponekad mi se znalo učinit i malo prikrivenog odobravanja. Nešto kao – samo se ti ponašaj nezrelo, a zapravo misle – uživaj sine dok možeš, selo…

Strpljenje i ljubav.

Ova me oduševila. U moru starih, prašnjavih, davno proživljenih, ova me naježila od glave do pete. Ćaća, mater i ja. Alžir 1985. Moj drugi rođendan. Osmijesi od uha do uha. Sreća od srca do srca. Bez puno para, bez prevelikog plana, ali zajedno. Sjećam se da je ćaća stalno putovao i da me mama tješila…

Oda špeku.

Sada sam već prilično sigurna da je riječ o nekoj “grafitskoj trilogiji” i da će kad tad iskrsnuti treći grafit o Špeku na ulicama Zagreba. Isto tako sam sigurna i da je riječ o osobi, ali kao veliki špekoljubac, i to posebno onog prosušenog na Livanjskom vjetru, ne mogu ne staviti stvari u perspektivu Ode…

U ime bezbrižnosti

Ljeto mi miriši na svježe pokošenu travu, na sijeno kod babe i dide u Livnu, na šampon kad operem kosu i bauljam po ulici mokre glave a mater viče da ju nisam dobro posušila. I uporno tvrdi da ima vjetra da ću se prehladit, a nije zapuhalo tjednima. Pamtim i Snjeguljicu i one loptice nogometne…

Pale sam na svijetu

Ćaća i dan danas zna reć – Fućkaš kuću u koju se ne dolazi. Umjesto fućkaš, upotrijebio bi onaj prosti glagol naravno. Nisam ni ja ništa manji kočijaš, ali se ovdje za divno čudo još uvijek suzdržavam. Kuća nam je oduvijek bila kolodvor, starci su oduvijek kartali i bauljali s ekipom, a geni su geni…

Pitat će te starost, di je bila mladost

U principu je ovaj savjet isplivao svaki put kada se htjelo dati do znanja da treba štediti, da treba voditi brigu o svom životu, da si treba osigurati posao, budućnost i generalno se pobrinuti za sebe. U formulaciji moje premile majčice najčešće je to zvučalo ovako: “Eeee sine, znaš kako kažu stari ljudi, pitat će…

Ma ti možeš sve

Ćaća uvijek ima svoj kauč, mater svoj, a mene dopadnu pod ili fotelja. Kako mi je zgodnije. Ako ću zapalit jednu, najslađe mi oduvijek bilo na pod. Poslije ručka naravno uvijek fotelja i noge taman dohvate naslon od materinog kauča. “Ma ti možeš sve” je još iz doba kad se nisam usudila zapalit pred njima….