Ljeto mi miriši na svježe pokošenu travu, na sijeno kod babe i dide u Livnu, na šampon kad operem kosu i bauljam po ulici mokre glave a mater viče da ju nisam dobro posušila. I uporno tvrdi da ima vjetra da ću se prehladit, a nije zapuhalo tjednima.

Pamtim i Snjeguljicu i one loptice nogometne i Kontiki. Bože što sam obožavala Kontiki. Ljeta su mi i tjedni i tjedni slobode i kasnijeg odlaska spavat, i more i sol i žetoni za autiće u lunaparku. I ogrebotine od padanja s rola i bicikla. Ljeto mi je i kad se japanka izvrne pa zapnem sama o sebe i lovim ravnotežu.

Kad malo bolje razmislim, danas nema jedino tjedana i tjedana slobode, a dugo se nisam provozala ni autićima u lunaparku. Sve ostalo nekako dovlačim što svjesno, što nesvjesno i dalje u svoj život. Lovim ravnotežu često iako me iz nje ne izbacuju samo japanke nego i ljudi. Ima i mokre kose, i mirisa trave, zaletim se i do Livna, a srećom i Kontikija još uvijek ima u škrinjama.

Danas sam se počastila malo updejtanijom verzijom Kontikija, sad serviraju brownie vruće čokoladne s hladnim sladoledom i davim se u tome s jednakim guštom s kojim pometem onaj šareni štapić iz djetinjstva. I još je jedna stvar drugačija, prije su me tjerali da jedem, danas sama sebi usta zatvaram da ne poprimim oblik onog drugog omiljenog mi sladoleda iz djetinjstva – nogometne loptice.

Uživam u svom ljetu danas na svoj način i u svom ritmu i razmišljam koliko stvari baš iz tog djetinstva donosimo i unosimo kao odrasli ljudi u svoje živote. Koliko mirisa, okusa, osjećaja prizivamo jer smo tako navikli, jer nam je to lijepo i jer miriši na bezbrižnost. I nekako je dobar osjećaj znati da postoje mirisi i okusi koji nam mogu dozvati bezbrižnost kada život pritegne. A pritegne svakoga na njegov način.

U to ime, u ime bezbrižnosti, mlatim ovo dok se nije otopilo, mokre kose na glavi iako vjetar puše.