Jedna od mudrijih koju sam čula. Najčešće u krivom trenutku iščekivanja nečega. Pa bi frknula nosom na dvije strpljive, iskustvom naučene glave, koje su mi to cijeli život upućivale.

Stari je zapravo isto nestrpljiv, ali ima 30 godina životne prednosti pa mu je škola utišala karakter. A majčica najdraža je ionako oduvijek bila strpljivije naravi. Naučila je ne izvoljevat previše, vjerojatno je zato i mene do neke granice razmazila, želeći da osjetim da je sve moguće. Ali bi onda, nenadano, iz rukava izvukla tu famoznu rečenicu koja bi me u sekundi onemoćala.

Nikada nisam bila tip od razuma i racionalnog razmišljanja, pa mi se prepuštanje nekih životnih situacija procesu – ako mora, desit će se – činilo kao najveća muka. Godine su donijele poantu skrivenu nekoliko slojeva ispod naoko “odustajuće” verzije življenja. Poanta je zapravo bila u tome da neke stvari ne možeš ni promijeniti, ni spriječiti. Možeš ih možda odgoditi, ali zaustaviti ne. Isto tako, neke stvari ne možeš ni stvoriti, ako za stvaranje nisu suđene.

Život je čudna igra, nekada dobivamo, a nekada gubimo. U kojoj god fazi života bili, protiv brige se treba boriti. Pojačava osjećaj nemoći, a na ishod bilo čega u životu ionako nema utjecaja. Ako i ne ispadne ono što želimo onako kako želimo, vjerojatno postoji razlog. A putovanje onim putevima koje ne razumijemo do kraja, ionako je najuzbudljivije. Uostalom, sunce će se uvijek probit, ma kako god granje bilo gusto. ☀️