U principu je ovaj savjet isplivao svaki put kada se htjelo dati do znanja da treba štediti, da treba voditi brigu o svom životu, da si treba osigurati posao, budućnost i generalno se pobrinuti za sebe. U formulaciji moje premile majčice najčešće je to zvučalo ovako: “Eeee sine, znaš kako kažu stari ljudi, pitat će te starost di ti je bila mladost”. I najčešće bi uslijedila kada bi joj obznanila da negdje putujem ili da planiram potrošiti neke novce na nešto što je smatrala upitno potrebnim.

Koristeći tu mudru, odmah je oprala ruke da nije do nje, nego do starih mudrih ljudi koji govore iz iskustva i nadvila oblak sumnje iznad moje novopečene odluke. Srećom, nisam bila “poljuljivog” karaktera pa bi najčešće ta mudrost isparila iz moje glave prije nego je u nju – uparila. Ali nije ju mater koristila samo kad me htjela spriječiti u nekom naumu. Znala je ovu lansirat i kada bi prepričavala primjer nečijeg profućkanog života i kada su odluke u pitanju. One bitne, životne. Za koga se udat’, kome vjerovat, kome poklanjati svoje vrijeme i povjerenje. I ta dimenzija mi se nakačila negdje u podsvjesti. Doduše nedovoljno da ju ikada primjenim.

Samo iznikne iz hipotalamusa (stvarni dio mozga) najčešće kada zbrojim pare koje potrošim na izlaske i shopping. Začuđujuće iznikne kad već potrošim pare, a ne prije. A isplivala bi ova mudra u još jednoj “posthumnoj” situaciji kako volim nazvati sve one situacije kad je “mliko već proliveno” i kada, iako znam da se za prolivenim mlikom ne žali, ja odžalujem i prebolim jer jedino tako funkcioniram. To su one situacije kada shvatiš da si žustro zagovarao neke ideale o nekim ljudima, a oni ispadnu sve samo ne idealni.

S vremenom sam naučila, bar mislim da jesam, da nije problem u tome što ljudi koje idealiziram ispadnu normalni ljudi koji nisu idealni već griješe, nego je problem u mom ružičastom shvaćanju tih istih ljudi. Možda ipak previše očekujem od ljudi, a možda je u tome baš čar života? Jednom mi je jedna prijateljica rekla (nisu ćaća i mater, nevjerojatno) da ne opraštam sebi pogreške a kamoli drugima. Vrtila sam tu rečenicu po glavi iduća tri dana i povezala ju upravo s ovom narodnom mudrom koju glava i stup moje familije često izvuku – pitat će starost. I pitat će me čini mi se. Ali nije poanta u tome što će me pitati nego što ću joj odgovoriti. Jel’ bi opet isto ili ne bi? Za sada bi. Bože pomozi da i za 40 godina bude – bi.

pitat će te starost 04

Kad bolje promislim ta starost zvuči strašno. Kao neki strašni sud u kojem podvlačiš crtu pod svojim životom i samo gruntaš šta si mogao bolje. Ne znam jel to starost, ali shvaćam da mi ova livanjska mudra (jer sve su mudre došle iz Livna ako niste znali), nije nikad sjela u potpunosti. Zapravo nas plaši da ćemo napravit nešto zbog čega ćemo žaliti. A možda bolje i zabit se pa žalit, nego se nunat na kauču u starosti pitajuć se zašto se nisam zabila. Planirala sam u svojoj knjizi kategorizirat ćaćine i materine savjete i narodne mudrosti koje su mantrali u nekoliko kategorija. Ova će ići u kategoriju – sjeti je se prije nego spičkaš pare, a zaboravi je zauvijek kada su ljudi i život u pitanju. Morat ću preimenovat kategoriju, ne zvuči literarno. Ali kada su poante u pitanju, literarnost je ionako manje bitna. Pare bi mogla prištedit, ali ružičaste naočale ipak bolje ne skidat. Fućkaš starost u kojoj nemaš ni jednu pogrešku za ispričat.