Ova me oduševila. U moru starih, prašnjavih, davno proživljenih, ova me naježila od glave do pete. Ćaća, mater i ja. Alžir 1985. Moj drugi rođendan. Osmijesi od uha do uha. Sreća od srca do srca. Bez puno para, bez prevelikog plana, ali zajedno.

65005617-78DA-45E8-BF77-4F183D977232.jpeg

Sjećam se da je ćaća stalno putovao i da me mama tješila kad bi ridala danima da će mi donijet “bane” iz Afrike. Pokušali me smirit metodom majmuna, banana i poklona. Navodno nije pomagalo. Iz Alžira se ne sjećam ničega, imamo samo nekoliko ovakvih fotografija, ali sudeći po teškim suzama za ćaćom i sreći koja izlazi iz ovog kadra, sjećam se očito ljubavi.

A to su bila vremena kad se od ljubavi moglo živjeti čini se. Možda na momente zazvuči kao bajka, jer je mama sama vukla mene za sobom i snalazila se dok je čekala starog da dodje kući. Ali tako je bilo. Sami, skupa a većinu vremena odvojeni. Koračali su po svom, svatko sa svojom misijom. Ona da odgoji, on da “stekne”. Tako se živjelo, tako se moralo. I koncept strpljivog čekanja svakako zvuči kao bajka. Jer danas nitko nikoga ne čeka. I nitko nije spreman sanjati dugo i strpljivo dok ne dosanja. Ni ja često nemam strpljenja. I gledam 34 godine unatrag koliko su ga oni imali. Na ovoj fotografiji se vidi strpljenje. Sve ćemo, stignemo, samo da smo zajedno. Sve ćemo, pomalo, samo da smo zajedno. I kući ćemo, pomalo, samo da smo zajedno. Želim nam svima to – strpljenje i ljubav.

[Ćaća i mater*]