Ako treba bit, bit će

Jedna od mudrijih koju sam čula. Najčešće u krivom trenutku iščekivanja nečega. Pa bi frknula nosom na dvije strpljive, iskustvom naučene glave, koje su mi to cijeli život upućivale.

Stari je zapravo isto nestrpljiv, ali ima 30 godina životne prednosti pa mu je škola utišala karakter. A majčica najdraža je ionako oduvijek bila strpljivije naravi. Naučila je ne izvoljevat previše, vjerojatno je zato i mene do neke granice razmazila, želeći da osjetim da je sve moguće. Ali bi onda, nenadano, iz rukava izvukla tu famoznu rečenicu koja bi me u sekundi onemoćala.

Nikada nisam bila tip od razuma i racionalnog razmišljanja, pa mi se prepuštanje nekih životnih situacija procesu – ako mora, desit će se – činilo kao najveća muka. Godine su donijele poantu skrivenu nekoliko slojeva ispod naoko “odustajuće” verzije življenja. Poanta je zapravo bila u tome da neke stvari ne možeš ni promijeniti, ni spriječiti. Možeš ih možda odgoditi, ali zaustaviti ne. Isto tako, neke stvari ne možeš ni stvoriti, ako za stvaranje nisu suđene.

Život je čudna igra, nekada dobivamo, a nekada gubimo. U kojoj god fazi života bili, protiv brige se treba boriti. Pojačava osjećaj nemoći, a na ishod bilo čega u životu ionako nema utjecaja. Ako i ne ispadne ono što želimo onako kako želimo, vjerojatno postoji razlog. A putovanje onim putevima koje ne razumijemo do kraja, ionako je najuzbudljivije. Uostalom, sunce će se uvijek probit, ma kako god granje bilo gusto. ☀️

7916CC10-9A40-4D6F-BE8B-02971776EB1B

 

Napravit će ćaća tebi kamenu kuću

Ova kuća nije Livanjska, nego Dalmatinska. Ali prizor me podsjetio na ćaćinu i moju želju da napravimo malu kamenu kuću na njegovoj ledini usred Livanjskog polja. Mater koluta očima na većinu naših želja k’o u svakoj pravoj familiji, ali u tome i leži čarolija. Ne znam hoćemo li ikada tu kuću izgraditi, ali znam da pogled na kamen daje neki osjećaj sigurnosti, osjećaj doma. I znam da bi zbog tog osjećaja, ćaća i htio kuću. Da usadi dom. A ni ne zna da je već posadio temelje i doma i ljubavi.

DF8AF750-864C-48AD-943D-0BA18E1D29F1

Miris trave ljeti pomiješane s mirisom prašine kad auto naiđe puteljkom koji vodi “dokuće”, stvara neke leptire u želucu. Dozvat te može jedino hladna voda s izvora koja umiruje sve unutranje nemire ovog svijeta. Kad ljetne žege krenu, jedino te hlad kamene kuće može vratit na normalnu temperaturu. A zimi ju nikako zagrijat. Ali kad zapucketa vatra i baci sjenu na svaki kredenac u boravku, na svaki goblen na zidu, utopli i kuću i dušu.

Ma koliko god bilo po danu vruće, navečer ti treba jorgan. To stalno ponavljam kao najdražu i najjasniju sliku starog, sada prilično napuštenog sela u kojem sam provodila ljeta puna sijena i okružena raznim životinjama. Najživlje mi je sjećanje na Putka. Strašna neman od babinog i didovog psa koji me za bradu uhvatio jer sam ga izazivala. Dida je uvijek govorio da sam hrabro podnijela dezinfekciju domaćom rakijom. Nosajuć’ miris te rakije na bradi od malena, jasnije mi je zašto mi je kako godine idu sve draža.

2C20FA90-5D94-4466-B9A6-49429DD328AC.jpeg

Živopisni susjedi smiješnih nadimaka i vatrenih karaktera, prizori beskrajnih polja pod suncem i plavim nebom, najodmornije noći, najmirisnija jutra i običaji koje ti usade kao da ti život ovisi o njima. A i ovisi. Jer stvori osjećaj kojem se vraćaš kada ostaješ bez snage. To je osjećaj mira, sretnog djetinjstva i brda zatrpanih snijegom i mećava koje sviraju najljepše simfonije. To je osjećaj doma, a dom sagrađen od kamena, ne ruši se tek tako.