Ma ti možeš sve

C2CC56F9-C5EA-4CE5-9F08-99A9C7730692

Ćaća uvijek ima svoj kauč, mater svoj, a mene dopadnu pod ili fotelja. Kako mi je zgodnije. Ako ću zapalit jednu, najslađe mi oduvijek bilo na pod. Poslije ručka naravno uvijek fotelja i noge taman dohvate naslon od materinog kauča. “Ma ti možeš sve” je još iz doba kad se nisam usudila zapalit pred njima.

Prepričavala bi svoje dogodovštine s faksa, crtala bi planove za život, izgovarala te svoje želje kao da samo trebam izać ispred kuće i čekaju me u dvorištu. Nikad nisu gasili moje snove, dapače. “Ma ti možeš sve” je bila raketa koju bi ispaljivali u svemir, a u toj raketi ja i moji snovi.

S 36 godina kad gledam unatrag, ne mogu dovoljno zahvalit na njihovoj podršci za svaku glupost koju sam zamislila u tim ključnim godinama formiranja. Ne mogu zahvalit ni na onima koje su prikočili. Inače bi me bilo posvuda, a nigdje dovoljno. Ma ti možeš sve mi zvoni i danas u ušima. Jer i dan danas to izgovaraju.

Čvrsto vjerujem da su snovi da se žive i realiziraju, a ne da se samo sanjaju. I ovo mjesto ovdje jedan mi je realizirani san. Sjaji svatko od vas kao zvjezdica na nebu mojih snova. Nije ni važno koliko je zvjezdica, to je ionako moje nebo. 2 tisuće ili 2 milijuna, svaki redak koji se prospe ovdje dođe do bar jedne duše. A jedna duša vrijedi kao 2 milijuna duša.

Ma možeš ti sve. Upamtila sam ja, upamti i ti. Bez obzira imaš li ikoga da to izgovara ili ne. Ako ništa, izgovori sam sebi. Ta raketa stvarno lansira u svemir.

Ako treba bit, bit će

Jedna od mudrijih koju sam čula. Najčešće u krivom trenutku iščekivanja nečega. Pa bi frknula nosom na dvije strpljive, iskustvom naučene glave, koje su mi to cijeli život upućivale.

Stari je zapravo isto nestrpljiv, ali ima 30 godina životne prednosti pa mu je škola utišala karakter. A majčica najdraža je ionako oduvijek bila strpljivije naravi. Naučila je ne izvoljevat previše, vjerojatno je zato i mene do neke granice razmazila, želeći da osjetim da je sve moguće. Ali bi onda, nenadano, iz rukava izvukla tu famoznu rečenicu koja bi me u sekundi onemoćala.

Nikada nisam bila tip od razuma i racionalnog razmišljanja, pa mi se prepuštanje nekih životnih situacija procesu – ako mora, desit će se – činilo kao najveća muka. Godine su donijele poantu skrivenu nekoliko slojeva ispod naoko “odustajuće” verzije življenja. Poanta je zapravo bila u tome da neke stvari ne možeš ni promijeniti, ni spriječiti. Možeš ih možda odgoditi, ali zaustaviti ne. Isto tako, neke stvari ne možeš ni stvoriti, ako za stvaranje nisu suđene.

Život je čudna igra, nekada dobivamo, a nekada gubimo. U kojoj god fazi života bili, protiv brige se treba boriti. Pojačava osjećaj nemoći, a na ishod bilo čega u životu ionako nema utjecaja. Ako i ne ispadne ono što želimo onako kako želimo, vjerojatno postoji razlog. A putovanje onim putevima koje ne razumijemo do kraja, ionako je najuzbudljivije. Uostalom, sunce će se uvijek probit, ma kako god granje bilo gusto. ☀️

7916CC10-9A40-4D6F-BE8B-02971776EB1B