Ma ti možeš sve

C2CC56F9-C5EA-4CE5-9F08-99A9C7730692

Ćaća uvijek ima svoj kauč, mater svoj, a mene dopadnu pod ili fotelja. Kako mi je zgodnije. Ako ću zapalit jednu, najslađe mi oduvijek bilo na pod. Poslije ručka naravno uvijek fotelja i noge taman dohvate naslon od materinog kauča. “Ma ti možeš sve” je još iz doba kad se nisam usudila zapalit pred njima.

Prepričavala bi svoje dogodovštine s faksa, crtala bi planove za život, izgovarala te svoje želje kao da samo trebam izać ispred kuće i čekaju me u dvorištu. Nikad nisu gasili moje snove, dapače. “Ma ti možeš sve” je bila raketa koju bi ispaljivali u svemir, a u toj raketi ja i moji snovi.

S 36 godina kad gledam unatrag, ne mogu dovoljno zahvalit na njihovoj podršci za svaku glupost koju sam zamislila u tim ključnim godinama formiranja. Ne mogu zahvalit ni na onima koje su prikočili. Inače bi me bilo posvuda, a nigdje dovoljno. Ma ti možeš sve mi zvoni i danas u ušima. Jer i dan danas to izgovaraju.

Čvrsto vjerujem da su snovi da se žive i realiziraju, a ne da se samo sanjaju. I ovo mjesto ovdje jedan mi je realizirani san. Sjaji svatko od vas kao zvjezdica na nebu mojih snova. Nije ni važno koliko je zvjezdica, to je ionako moje nebo. 2 tisuće ili 2 milijuna, svaki redak koji se prospe ovdje dođe do bar jedne duše. A jedna duša vrijedi kao 2 milijuna duša.

Ma možeš ti sve. Upamtila sam ja, upamti i ti. Bez obzira imaš li ikoga da to izgovara ili ne. Ako ništa, izgovori sam sebi. Ta raketa stvarno lansira u svemir.

Napravit će ćaća tebi kamenu kuću

Ova kuća nije Livanjska, nego Dalmatinska. Ali prizor me podsjetio na ćaćinu i moju želju da napravimo malu kamenu kuću na njegovoj ledini usred Livanjskog polja. Mater koluta očima na većinu naših želja k’o u svakoj pravoj familiji, ali u tome i leži čarolija. Ne znam hoćemo li ikada tu kuću izgraditi, ali znam da pogled na kamen daje neki osjećaj sigurnosti, osjećaj doma. I znam da bi zbog tog osjećaja, ćaća i htio kuću. Da usadi dom. A ni ne zna da je već posadio temelje i doma i ljubavi.

DF8AF750-864C-48AD-943D-0BA18E1D29F1

Miris trave ljeti pomiješane s mirisom prašine kad auto naiđe puteljkom koji vodi “dokuće”, stvara neke leptire u želucu. Dozvat te može jedino hladna voda s izvora koja umiruje sve unutranje nemire ovog svijeta. Kad ljetne žege krenu, jedino te hlad kamene kuće može vratit na normalnu temperaturu. A zimi ju nikako zagrijat. Ali kad zapucketa vatra i baci sjenu na svaki kredenac u boravku, na svaki goblen na zidu, utopli i kuću i dušu.

Ma koliko god bilo po danu vruće, navečer ti treba jorgan. To stalno ponavljam kao najdražu i najjasniju sliku starog, sada prilično napuštenog sela u kojem sam provodila ljeta puna sijena i okružena raznim životinjama. Najživlje mi je sjećanje na Putka. Strašna neman od babinog i didovog psa koji me za bradu uhvatio jer sam ga izazivala. Dida je uvijek govorio da sam hrabro podnijela dezinfekciju domaćom rakijom. Nosajuć’ miris te rakije na bradi od malena, jasnije mi je zašto mi je kako godine idu sve draža.

2C20FA90-5D94-4466-B9A6-49429DD328AC.jpeg

Živopisni susjedi smiješnih nadimaka i vatrenih karaktera, prizori beskrajnih polja pod suncem i plavim nebom, najodmornije noći, najmirisnija jutra i običaji koje ti usade kao da ti život ovisi o njima. A i ovisi. Jer stvori osjećaj kojem se vraćaš kada ostaješ bez snage. To je osjećaj mira, sretnog djetinjstva i brda zatrpanih snijegom i mećava koje sviraju najljepše simfonije. To je osjećaj doma, a dom sagrađen od kamena, ne ruši se tek tako.