Svaki razgovor o štednji, brizi o sebi, osiguravanju posla ili budućnosti, oprezu i mudrosti i evo je. Ili nakon svake moje najave nekog putovanja kao i planiranja potrošnje nekih novaca na nešto što bi Mater smatrala upitno potrebnim. Koristeći tu mudru, odmah je oprala ruke da nije do nje, nego do starih ljudi koji govore iz iskustva i nadvila oblak sumnje iznad moje novopečene odluke. Srećom, nisam bila “poljuljivog” karaktera pa bi najčešće ova rečenica isparila iz moje glave prije nego je u nju – uparila. Ali nije ju Mater koristila samo kad me htjela spriječiti u nekom naumu, već i kad bi prepričavala primjer nečijeg protrajbanog života

ili uoči donošenja neke od odluka. Onih bitnih, životnih. Za koga se udati, kome vjerovati, kome poklanjati svoje vrijeme i povjerenje. I ta dimenzija mi se nakačila negdje u podsvijesti. Doduše nedovoljno da ju ikad primijenim.

Samo bi izniknula iz hipotalamusa (stvarni dio mozga) najčešće kada bi zbrajala pare koje sam potrošila na ludosti. Začuđujuće je izniknula kad bi već potrošila pare, a ne prije. A izniknula bi u još jednoj “posthumnoj” situaciji kad je, kažu u nas, “mliko već bilo proliveno” i kada bi, iako znam da se za prolivenim mlikom ne žali, ja odžalovala i prebolijevala jer jedino tako funkcioniram. To su one situacije kada shvatiš da si žustro zagovarao neke ideale koji nisu bili – idealni.

I pitat će me starost, čini mi se. Ali nije poanta u tome što će me pitati nego što ću joj odgovoriti. Jel’ bih opet isto ili ne bih? Za sada bih. Bože pomozi da i za 40 godina bude – bih. Kad bolje promislim ta starost zvuči strašno. Kao neki strašni sud u kojem podvlačiš crtu pod svojim životom i samo gruntaš šta si mogao bolje. Ne znam jel’ to starost, ali shvaćam da mi ova livanjska mudra (jer sve su mudre došle iz Livna, ako niste znali), nije nikad sjela u potpunosti. Zapravo nas plaši da ćemo napraviti nešto zbog čega ćemo žaliti. Ili još gore, plaši nas da nećemo napraviti ništa zbog čega ćemo žaliti. Ne znam šta je gore, u svakom slučaju – sije strah.

Planirala sam na početku u svojoj knjizi kategorizirati Ćaćine i Materine savjete i narodne mudrosti koje su mantrali u nekoliko kategorija. Ova bi išla u kategoriju – sjeti je se prije nego spičkaš pare, a zaboravi je zauvijek kada su ljudi i život kao takav u pitanju. Morat ću preimenovati kategoriju, ne zvuči literarno. Ali kada su poante u pitanju, literarnost je ionako manje bitna. Pare bi mogla prištedjeti, ali ružičaste naočale ipak bolje ne skidati. Što će ti starost u kojoj nemaš ni jednu pogrešku za ispričati.