Hladna jutra, kiše, tople čarape, kesteni, lokve na cesti, slijevanje kapi niz prozor, sve češće navijanje radijatora, vrući čaj s medom, mandarine i još kestena, kućna druženja, zapaljene svijeće i prva božićna na radiju. I ostavljeni kišobrani posvuda, da. Nakupovala sam se kišobrana.

 

Nabrajam sve te momente u svojoj glavi, čak ne ni namjerno nego udišem taj hladan zrak s navučenom kapuljačom (jer sam kišobran opet ostavila, ovaj put u restoranu) i hodam prema kafiću da napravim kratku pauzu od posla i životnih obveza. I žurim da uletim prije pljuska i naručim produženu u veliku šalicu tamo gdje ne moram sa smješkom na licu gotovo se ispričavajući naručiti svoju kavu, nego mi je donesu jer znaju kakvu pijem. I vrtim po glavi te momente životnih godišnjih doba i veselim se tom Božiću kao da mi je 5 godina, i razmišljam koliko sam puta do sad udisala taj svježi zrak, koliko su me puta oprali pljuskovi, koliko sam puta do sad pauzirala sve u danu da uzmem vrijeme za sebe i gdje sam bila jučer, gdje prije pet, a gdje prije deset godina.

 

Skoro se poskliznem i proklinjem čizme koje su predivne ali skliske i smijem se sama sebi jer mi je prošlo kroz glavu i koliko puta sam se poskliznula i tresnula na dupe i doslovce i metaforički. Približava se Božić, valjda zato počinje povremena rekapitulacija. Ove sam godine furala jedno vrijeme “nikad nisam” pa sam izvodila razne stvari koje nikad nisam – od toga da sam razvaljala prvu pitu, probala vrste rakija koje do sad nisam (pohvalno rekla bi Mater), pa do toga da sam sama otišla u kino. Nećemo sve nabrajati, ne treba se brukat nužno uvijek.

 

Jedna je stvar zajednička svim ovim svjesnim godinama života i godišnjim dobima (osim kišobrana koji su nadam se pronašli svoju sreću kod nekog drugog), rekapituliram redovito. Čvrsto vjerujem da nas podvlačenje crte poslije godine, odnosa, situacije, ljeta, jeseni, usmjerava. Bez samoanalize nema napretka. A vrijedi i ona da analize vode do paralize. Dakle – umjerenost. Kako u jelu i piću, tako i u rekapitulacijama. I još je jedna stvar zajednička svjesnim godinama – kesteni uvijek savršeno mirišu, Božiću se veselim jednako svake godine, pjevam i dalje Mariah Carey iz petnih žila čim krenu vrćenja na radiju, druženja su postojana, krug ljudi minimalno jednak ako ne i širi, pa sama sebe potapšam po ruci u nadi da prolaznici neće primjetit. A budimo realni, nije da je ikoga briga. Ta stvar se možda mijenja kroz godine i godišnja doba. Ljude je načelno sve manje briga za druge ljude. Dugo nisam bila sigurna kakve emocije imam prema tome. Odnosno mučilo me to. Sad sve manje, razvilo mi se vlastito ne zanimanje za to što njih ne zanima. Na konto toga, pročitala sam nedavno dobru – imam svoj mali svijet i oko njega kineski zid. I shvatila sam da mi je to skroz u redu. Dapače, zvuči gotovo idilično. Jer u tom recimo mom malom svijetu na moje rekapitulacije se gleda s odobravanjem i kesteni mirišu.

 

Bila je ovo luda godina. Onda shvatim da skoro za svaku kažem da je bila luda i turbulentna. A onda zaključim s – Bogu hvala neka je. Jer da nije, onda bi imala problem ne življenja. Ovako godina još nije gotova, još nas čeka jedno godišnje doba i pravo podvlačenje crte ispod toga gdje smo, što smo, gdje smo kiksali van svake pameti, a gdje poletjeli van svakog razuma. Najbitnije je da se uvijek za nešto možemo potapšati. Ako možemo, rekapitulacija uspješna. Ako ne možemo, onda pod hitno treba sletjeti natrag među kiše, popadalo lišće, pogubit kišobrane da bi pokisli i isprali nezainteresiranost, nezahvalnost ili nedajBože bešćutnost. Odvrtila sam vrtlog u glavi, sada u miru mogu popit produženu u velikoj šalici s kap hladnog. A kišobran ću pokupit idući tjedan. Iz principa ne kupujem novi.