Tanka je granica između hrabrosti i ludosti. I ova je česta bila od strane i matere i ćaće. Doduše, ponavljanjem ove stare mudre htjeli su zauzdati svojevremeno moj adolescentski duh prilikom prvih izlazaka. Skrivena poruka bila je – ne daj se nagovorit na svakog belaja. Ali ovaj savjet je višeslojan. Moglo bi se reći da je u prvoj polovici života dok se gradimo ključan kao svojevrsna kočnica da ne upadnemo u probleme, a u drugoj polovici života presudan za vlastite ideje koje čame negdje u nama.

Kopala sam jučer, kao i svake nedilje poslije ručka, po svojoj staroj sobi. Malo su ju preuredili ćaća i mater, sad me podsjeća više na njihovu garderobu ali miris bezbrižnosti i dalje je postojan. Nakon domaće punjene paprike i torte od sira zavalila sam se na pod ispred ormara svog djetinjstva i iskopala prvo priznanje ikada za pisanje. Da se razumijemo, nije Kiklop, nije Pulitzer ali je malo priznanje za doprinos književnosti. Tada sam imala 21 godinu, 21x više hrabrosti a 2×21 više ludosti. Pronašla sam i najdražu knjigu iz doba osnovne škole, Tata ti si lud, i spakirala je skupa s priznanjem i paprikom za ponijet kući. Naravno, u odvojene vrećice.

S godinama rastu nesigurnosti. Ne treba posebna nauka za shvatiti da se radi kako o nakupljanju iskustva koje nas milimetar po milimetar mijenja negdje na bolje negdje na lošije, ali i o okupiranju svakodnevnim životom kojeg ipak živjet moramo pa sve više stvari koje nisu nužne stavljamo po strani. Pročitala sam jednom jedan fantastičan tekst, nešto kao duhovna obnova i duhovna promišljanja jednog svećenika koji je posvetio cijeli svoj život radu s mladim ljudima. Rekao je: „Sve što naučimo u prvoj polovici života, Bog se pobrine da nas demantira u drugoj polovici“. Urezalo mi se to do dan danas. Prvi dio su norme koje nam nameće društvo o ponašanju, ukalupljivanju, ne odskakanju. Drugi dio je – život. Krene se događati život i krene se preokretati sve za što smo se čvrsto držali.

Kontekst ove rečenice gore je bio zapravo kako je možda najgora opcija biti „u zlatnoj sredini“, držeći se nekog životnog prostora u kojem smo sigurni. Jer u toj zlatnoj sredini nema „akcije“, nema iskustva, života, rizika sreće. A kontekst koji sam osjetila držeći u rukama malo i potpuno nevažno književno priznanje, a najvažnije za mene u tom trenutku tada, je kontekst hrabrosti i ludosti. Bez ikakvog problema sam odaslala svoju „vrlu“ poeziju na natječaj. Naravno, ni da me muče noževima ne bi pretipkala taj emotivni izljev danas ovdje, ali mi je bilo i lijepo i smiješno kako sam bila uvjerena da su to najljepši stihovi na svijetu. Ma kakav Neruda. Danas je situacija malo drugačija, preokrenem sto puta svaku riječ.

Mislim da sam živući primjer osobe koja je oduvijek radila ono što voli (posrećilo mi se), ali je jako rijetko radila ono što obožava. Proces prenamjene mudre „Tanka je granica između hrabrosti i ludosti“ iz – ne izvodi gluposti vani, ne budi kolovođa, prebit ćemo te,  u – usudi se, dugotrajan je proces stvarno. Najgore bi bilo zapravo da nikad ni ne krene. Puno gore od toga da se ne odvije je da se ni ne pokuša. Neloša poruka na koju nabasah u bespućima stare sobe. Ne miriši samo na ogromne kragne iz devedesetih, dječačke frizure i skafander, miriši očito i na hrabrost i ludost. Valjalo bi nešto od toga ponijet u današnje doba. Recimo skafander.