Potpuno se raspametim kad ugledam snijeg. U Zagrebu je padalo neki dan kao da će napadat pola metra i proglasit elementarnu nepogodu, kao nekada. Na kraju ništa od pola metra, ni nepogode, najavljuju ga opet a ja maštam. Snijeg mi otkad znam za sebe predstavlja plavo-crveni skafander i promrzlost dok radim najzdepastijeg snješka na svijetu. Mogu osjetit i okus snijega, jer tko nije jeo snijeg k’o klinac? Podsjeća me na ulazak u toplu kuću nakon sati i sati bauljanja po naselju i sanjkanja i na materino ušuškavanje u krevet. I elementarna nepogoda, da. Kad sam ja išla u osnovnu i toga je bilo. Zatvorene škole jer je promet bio nemoguć, i sve je kasnilo. Toga danas više nema. Ne samo zbog očitih klimatskih promjena, nego jednostavno živimo u vremenima kad je nemoguće da ikakva nepogoda spriječi važnost posla, maila, projekta i rokova. Ko klinku bi me starci potrpali u auto i išli bi kod babe i dide u Livno. Ta peć na drva i grijanje pidžame pokraj peći prije odlaska u nikad viđeno hladne spavaće sobe je uspomena koja ti se ureže. Čula bi vjetar kroz prozor kako fićuka dok vani mećava mete sve pred sobom. Miris pečenog kruha i bjelina svud okolo je slika u glavi kakva se ne briše. Pamtim to i pamtim prizor iz sobe u Zagrebu. Tad pojma nisam imala kako svijet nisu guste pahulje u koje buljim kroz prozor te svoje male spavaće sobe dok vijore ispred ulične lampe. Mislila sam da je ta sekunda prije nego zaspem s tim prizorom pred očima jedino što je važno. I sutrašnji dan i sutrašnja škripa snijega ispod buca.

Kad bolje promislim, nije ni čudo da obožavam kad pada. Vrati me u dane kad u mom životu nije bilo rokova. Zapravo, nije bilo ničeg važnog osim da – budeš sretan. Zna me često frustrirat brzina svijeta u kojem živim, isporuka sadržaja i zadataka kao da smo svi radnici na traci koji mehanički obavljaju svoju dužnost. Jednostavno ne stignem stat. I to me ubije često iznutra. Zabetonira me i ne mogu ni naprijed ni nazad. Jednostavno ne razumijem svrhu šprinta kroz većinu dana u tjednu do te mjere da ne stignem ni sekundu prije nego zaspem udahnut i izdahnut barem zrak kroz prozor. Sad više ne vidim onu uličnu lampu ispred koje vijore pahulje. I nije stvar u tome što sam se odselila jel. Ne vjerujem nekad da bi ju vidjela ni da sam još uvijek tamo gdje sam bila s 10. I zaustavljam samu sebe. Usporavam. Sabirem. Pokušavam disat, ali najčešće mi dođe da spakiram stvari i odem u brdo. Šuma, svjež zrak i mir. Čak samu sebe uvjeravam nekad da bi mogla živjet od sadnje domaćih proizvoda. Nemam još plan ni kome ih prodavat, ni kako preživljavat, ali vidim se u minijaturnoj kućici koja ima sve što mi treba za život. Dovoljno blizu grada da, nedajBože ne propustim sniženja, ali dovoljno daleko da me rokovi ne ubiju.

Često znam reć da sam se naradila toliko da bi bez problema mogla u penziju. Mater se naravno smije i kaže – još ti je rano, ali zapamti, bit će ti kako želiš da ti bude. Hm. Uvijek sam bila predan šljaker. Odgovorna, naporna čak često u vlastitoj želji da upijem sve novo, da budem najbolja, jer sam razmaženo derište od jedinice i moram bit najbolja. Trgala sam se, radila prekovremene, nisam podnosila ako ne bi uspjela u nečem i borila se k’o sumanuta da sve bude najbolje moguće. I poslove sam sve svoje obožavala. Imala sam sreće više nego većina ljudi u ovoj neobjašnjivoj zemlji prepunoj potencijala a opet propaloj. Edukacije, seminari, putovanja po Europi. Radi, uči, ganjaj rezultate. Ne radi plaće jer se obogatila nisam. Ne ni radi karijere, jer kapitalizirat u principu ne znam. Nego radi sebe i osjećaja da znaš i možeš. I onda skontam da nije riječ o poslu, već o načinu na koji danas zarađujemo i preživljavamo. Sabije nas sve to u zemlju. Brzina vremena i informacija koje nam se serviraju i koje, ako ih ne uberemo na vrijeme, pregaze nas umjesto mi njih, je ono što me frustrira. Ne vidim ljepotu u svemu tome. Činjenica je, da dovoljno želim, vjerojatno bi promijenila život iz temelja. Očito negdje putem ipak još uvijek pronalazim strast prema brzini vremena u kojoj se okrećem. Samo je pitanje do kada? I jesam li došla do svog maksimuma crkavanja da sve stignem? I hoću li samo jedan dan, hoćemo li svi skupa samo jedan dan završit 3 metra pod zemljom bez da smo se nadisali zraka, najeli snijega i dobro promrzli? Obožavam svoj posao zapravo. Mediji kao takvi, odnosi s javnošću, politika, showbizz, sve me to zanima, gutam sve te informacije. Ali, uvijek postoji to ali. Teško je oko nekog doba razaznati što od svega toga što upijam i onda produciram dalje, radim radi samog sadržaja koji stvarno ima nekakvu korist, a što radi obveze? Jedno uz stres donosi i određenu dozu sreće i kvalitetne iscrpljenosti, a drugo potiho može odvesti u besmisao.

I zato sanjam minijaturnu kućicu u brdu. Vidim točno staru bijelu škrinju punu knjiga i tekstova koje tek trebam doradit i objavit. Vidim kamene zidove na kojima su fotografije svih i svega što volim. Vidim stol i stolce, vidim ogromnu udobnu fotelju s bijelom mekanom dekom preko nje u kojoj zavaljena ležim, čitam i naravno pijem čašu nekog dobrog vina, jer bez vina ništa. Vidim i lonac crveni starinski na bijele točkice kakve je imala svaka kuća u Livnu i svaka obitelj iz Livna u Zagrebu. Čujem milijun zvukova iz šume i kao da čujem Chopina kako mi svira jer to je zvuk mira i sreće i obveza koje duša može iznijet bez da se pogubi, izgubi, i natječe sama sa sobom. Dok se ne preselim u tu kućicu u brdu, vjerojatno još uvijek moram gazit, udarat, ustajat i zaspat krepana ko krepana kokoš. I tako nekoliko dana za redom bez da promislim di sam, šta sam i tko sam. Onda ću stat, kontemplirat dva dana, nadoknadit to nečim za dušu i opet u krug. Doduše, možda je i to smisao ovih današnjih vremena. Samo, pitam se, ako nije, odigravamo li sve potpuno krivo? I gdje je granica između žeđi za znanjem, novim iskustvima, rastom samoga sebe i potpune pogubljenosti? Jer realno, koliko puta smo propustili nešto što želimo radi nečega što moramo? Nešto što će nas nasmijat radi nečega gdje se očekuje ozbiljnost? Iskreno, nemam pojma gdje je granica, valjda svakome negdje drugdje. Bitno je da ne poludiš i da ne poludim, jer onda san nema smisla. Moj san nema smisla. Onda ću bit samo luđakinja u brdu. U ovoj pravoj varijanti s granicom i balansom, bit ću sretna u kućici na brdu. Do you see the difference? 🙂