Mater je uvijek fino obučena. Otkad sam ovo počela pisat pa do trenutka do kad sam se približila kraju pisanja knjige, Mater je još finije obučena, a ja imam još više nepotrebnih traperica u ormaru.

Presložila sam svoj ormar tisuću puta – dodaj policu, makni policu, objesi stvari, složi stvari. I svaki put dođem do zaključka da mi fali još “finih stvari”. Materina Kupi si nešto fino dokaz je kako sto puta ponovljena rečenica može postati istina koje se ne možeš riješiti ni u kasnim tridesetima. Dokaz je i da bluze iz Burde žive u mojoj podsvijesti. Dokaz je i da se upornost isplati. Osim nepotrebnih traperica, ubola sam ipak i pokoju “bluzu”.

Bluza je simbol iz mog djetinjstva za fino obučene ljude. Kad ideš u goste, obučeš bluzu. Na Misu obučeš bluzu. U bluzi možeš i u svadbu, ako je fina svilena. I ima nešto u toj bluzi, naravno ako je fino ispeglana, ali to je za drugu priču. Kupi si nešto fino ima i volume 2., a to je – “a ne stalno te krpe”. I fascinantno je kako se odjevni stil majke i kćeri najčešće dijametralno suprotno razlikuje u formirajućim godinama života, ali kako starim(o), sve se više približavamo bluzi. Njena je i dalje bijela, moja je šarena, ali je – bluza.