Šta će selo reć’

Posted by
Upitaj se fino s tetkom, obuci se lipo nemoš na misu takva, ima da si mi sve ispite dala, vidiš kako od Danice dica uče dobro, pazi kako se ponašaš, nemoj da od susjeda čujem nešto, u gostima nemoj prva ništa uzimat nego čekaj da te ponude… sto pravila i upozorenja, a u principu svako od njih ima jednu zajedničku stvar – šta će selo reć’. Jer ako krene priča, jadna ti majka. Ni ta misna roba nije tu da zadivi Onoga gore jer Njemu je stvarno svejedno šta je na nama već u nama, tako da je čak i ta fina košulja “zaucrkvu”, radi sela. Da se razumijemo, vjerojatno ću i ja oko nekog doba svojoj djeci ponavljat iste stvari, jer se pravila opće kulture često preklapaju sa suludim pravilima tradicionalnog livanjskog odgoja.
Neupitno je da se treba “fino upitat”, odnosno pozdravit, reć’ molim hvala i izvoli. Ali tu je prikrivena ona tajna duboka želja svake matere i svakog ćaće – neka vide svi kako je naše dite pristojno. I tu nastaje kratki spoj. U želji da te lijepo odgoje, nerijetko izrastemo u osobe koje cvikaju od tuđeg mišljenja. Mnoge su ljubavi propale zbog tuđih mišljenja, milijun snova se nije ostvarilo, jer kud ćeš sad u ovim godinama, drž se posla koji imaš i budi sretan da plaća sjeda. Tko zna koliko karijera je samo sanjano a ne realizirano i koliko je gradova ostalo na karti, umjesto da su duboko urezani u naša sjećanja. Jer ili nije vrijeme, ili ti je sad već kasno. Tamo negdje putem dok su nas učili da budemo pristojni, često su nam zaboravili napomenut da je to zato da budemo – pristojni. I sve što nam je ostalo u glavama je – dojam. U tridesetima kreću ozbiljnija promišljanja tih teza, do tad je samo načelno prepiranje sa starcima šta radimo radi sebe a šta to radi drugih. A sve se to zapravo odavno negdje duboko u nama čini besmislenim. To čak nije ni u skladu s vjerom koja je upisana u svaki kamen rodnog sela i ćaće mi i matere. Bog kaže da se brineš samo o onome što On misli, pa kako je nastao svijet u kojem brinemo samo o tome šta drugi misle?

IMG_9790

Doduše, davno mi se urezala ćaćina “Ne živiš radi sela, nego radi sebe”. Trudio se naglasit to dovoljno često da čujem. Mater je bila osjetljivija, al bi zato ćaća grmio – ma briga te, samo da čujem da mi je neko nešto rekao protiv tebe. Ali sam svejedno kroz godine svjedočila unutarnjim borbama oko toga što netko misli. Da nije bilo ćaće takvog, možda se i nebi bacila na glavu toliko puta u životu, ali činjenica je da su se upute o pristojnosti a zapravo prikrivena pravila za općedruštveno prihvaćanje, nasadile negdje duboko i da su me unatoč mojoj hrabrosti dosta često i zakočile u životu. Radi koga živim, radim i smijem se? Radi koga ako ne radi sebe i to malo ljudi oko mene kojima je stalo do mog mira i sreće? Danas živimo u vremenima čija je glavna premisa “Zaboli me šta ko misli”, a kroz odgoj se provukla teza “Pazi da nebi neko nešto rekao”. I tako su nastali grijesi koji nisu grijesi ako drugi za njih ne znaju. A tako su nastali i životi na pola. U strahu od osude onih ljudi koji se kunu da je samo jedan jedini koji sudi. Prvi će ti bacit kamen onaj koji nediljom na misi čita evanđelje u kojem piše – neka baci kamen prvi koji je bez grijeha. Tako su nastale umjetno nasmijane obitelji, jer kud ćeš se rastat, sramota. Nastao je svijet u kojem su ljudi skrojili pravila za ljude, a ta pravila čini se, rijetko koga čine sretnim.

 IMG-a6dfef1d460e0f664ee889407ae5da54-V

Pravilnik za opstanak, možda je to najbolji naziv, jer nedajBože da te selo odbaci. Da upru prstom u tebe, da zakažeš, da i ti ne završiš fakultet, da i ti ne nađeš pravi posao, da i ti ne postigneš sve ono što ti je selo a može i grad, reklo da trebaš postić. Pravilnik za opstanak svečano spaljujem u 34.oj godini života. Ostavit ću prvih par stranica na kojima pišu ona klasična pravila lijepog ponašanja, ostalo ritualno palim. Od toga ama baš nikakve koristi, jer koja je točno svrha uklopiti se u društvo koje i dalje, unatoč prividnom napretku u suštini odbacuje tvoj lik i djelo ako ne ideš putanjom koja je umjetno zacrtana. Koja je točno svrha glumiti sreću jer tako nitko ne gleda u tebe u odnosu na pravu sreću s kojom riskiraš da su sve oči uprte u tebe? I pri tom, puno pari tih očiju će skrivati i malo jala i ljubomore. Živjeti onako kako hoćeš u potpunosti iziskuje određeni rizik, jer nije lako preživjet selo, ali donosi ogromnu slobodu disanja. I svi bi se, negdje duboko u sebi, ti ukalupljeni, otrgnuli u puno stvari od svoje svakodnevnice i napravili ono što odavno sanjaju. Tako da, ćaća hvala što si u Pravilnik za opstanak unio malo svog dišpeta, raširio mi je krila često puta kada bi ih strah zaljepio za mene. Nekad se zbog toga osjećam kao Super(wo)man.

IMG_9090Fotografija nastala za vrijeme jednog izlaska, iskrene isprike svim mojim prijateljima koji su se nagledali mojih Superman poza kad me “uzme”.

4 comments

Odgovori na Ružno pače Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s