Ideja o Ćaći & Materi postoji jako dugo. Proces realizacije trajao je točno onoliko koliko kod mene traje prilagodba na promjene – beskonačno dugo, iako nam život nekad ne ostavi prostora za prilagodbu. Kad bih morala jednom riječju opisati ovo svoje djelo, prvo ikad, najbitnije ikad, rekla bih –  dnevnik kroz tridesete, one srednje.

I to stvarno je dnevnik raznoraznih pokušaja shvaćanja što je život i najluđeg shvaćanja ikad –  da zapravo nikad nećemo shvatiti što život jest. Hoćemo, ali ljudska potraga za finalnim shvaćanjem je, čini mi se, vječna i pomalo uzaludna.

Mi ljudi koji malo duže ostajemo djeca imamo jednu veliku privilegiju, ali i jedan teret. Teret je velika tuga koju dugo procesuiramo kad skontamo (svako toliko iznova jer smo skloni zaboravu) da život nije pjesma, ali privilegija je nezamjenjiva – privilegija je vječni žar negdje duboko koji se jako teško gasi. Ako se i ugasi, to je privremeno. I to je veliki blagoslov. Ljudi koji dugo ostaju djeca uvijek nađu način da im se oči zacakle. Meni su se caklile svako malo odrastajući kao jedino dijete Dragice i Ivana. Pardon, Ivana i Dragice. Dok smo ispijali kave u našem dnevnom boravku nediljom poslije ručka, plasirale su se u svemir (i dušu) raznorazne poante. S naglaskom na jednu, jedinu – Obitelj je najvažnija.