Nikad nije bila poanta u kiši ili snijegu, ili bilo kakvoj vremenskoj neprilici. U principu je tako Mater uvijek naglašavala da je pametnije ostat u kući, a da je to gdje sam naumila ići čisti gubitak vremena. Kud ćeš vani kiša je značilo je – doma je ljepše. Značilo je i – odmori se. Značilo je i – gubiš vrijeme na krive ljude.

Zapravo je nevjerojatno kako nas pokušavaju cijeli život zaštititi metaforički od kiše, a doslovno od batina. Životnih batina koje smo svi primili. Ima tu ponešto obrnute psihologije na koju nisu računali. Svaki put kada vrijeme kao takvo navedu kao razlog za ostat kući, ja sam poželjela provjeriti hoće li mi se išta dogoditi ako pokisnem. I događalo mi se. Svašta. Ukratko, nije bilo kišobrana svaki put. Najčešće ga nije bilo zapravo.

Oprao me pljusak nebrojeno puta, izlila sam suza za dva života, grlo gubila urlajući na nepravdu. Danas mi je drago da sam uvijek htjela izać van, a ne ostat kod kuće. Jer me ovi moji doma ionako nisu mogli zaštitit, a škola koju prođemo izlažući se iskreno i bez skrivenih namjera je najljepša. Naučiš čuvat dobre duše, one koji su uvijek tu, koji te vole takvu kakva jesi. One zbog kojih se ne moraš mijenjati, prilagođavati. Malo ih je, ali ih ima. Pojavljuju se i neki novi na koje možeš računati. To su oni koji te vole kada te drugi ne vole. Oni koji te upozore da sebi činiš loše. To su oni s kojima stvaraš uspomene za šankom, za ručkom. Nedjeljama navečer. Da nisam padala i kisnula, ne bi nikada upoznala one koji pružaju ruke i šire kišobrane.

Hvala svima koji su mi se nasadili u srce.