Strašno me frustrira što si ne mogu zapisat sve životne situacije da ih ne zaboravim. Imam prijateljicu koja pamti sve. K’o slon. I obožavam ju jer se ona sjeća pola mog života. Druga polovica podijeljena je na tri dijela. Jedan dio pamtim ja, drugi pamti Facebook, a treći je otišao u nepovrat. Doduše, taj nepovrat nekad ispliva u obliku osjećaja.

Mater mi cijeli život govori da si zapišem stvari da ne zaboravim, a ja cijeli život ne uspijevam zapamtit neke crtice. Doduše Mater je mislila prvenstveno na obveze koje bi često smetnula s uma jer sam vječno negdje jurila, a nije ni svjesna da je ostavila podsjetnik u glavi da zapisujem upravo – život.

Nekad mi fali lice osobe, nekad se ne mogu sjetit tko je bio sa mnom, nekad skroz situaciju potisnem. I najčešće postoji netko koga mogu nazvat ako se baš jako želim nečeg sjetit, pa kao u CSI Miamiju pokušat rasplest događaj i sjetit se šta i kako se točno dogodilo. Ako ništa, onu slonicu s početka priče. Ali što s ostalim trenucima života, koga da za njih zovem? I nekako, negdje između pokušaja da se nečega prisjetim i trenutka u kojem upravo stvaram nešto čega ću se sutra sjećat, nastalo je ovo mjesto ovdje u kojem živo živim. K’o hipnotizirani pacijent na kauču. Ružno pače je tehnički – moj kauč.

Nekada imam osjećaj da vrijeme juri nenormalnom brzinom i da nema šanse da zapamtim sve šta trebam unatoč ogromnom naporu koji ulažem da ne propustim te mini fragmente životne ironije, čiste puke sreće, crnog humora, minimalnih šansi da se nešto dogodi, a dogodi se. Znalo me to mučit, kao da nemam kontrolu nad sjećanjima, uvlačio bi mi se neki strah da ću do starosti pozaboravljat komične strane života, a život se šali s nama stalno. I tako je nastao kauč.

Dok sam tu, kao da ležim udobno zavaljena i prevrćem misli po glavi. Lagano, bez opterećenja. Iako nisu sve misli rozi nosorozi. Istresem ovdje svašta. I ode odavde svugdje i svakom. Odu zagrljaji, odu suze, upitnici, tuge i dobro poznate oluje u želucu.

Na kauču su svi i sve ikad. Odnosno slažu se, nisam još ni do pola došla. Kauč su riječi, riječi sjećanja i tako sam sama sebi znajući ili ne znajući šta radim omogućila da se sjetim svake životne oluje u želucu i kad se ne budem više sjećala. Do one najveće. Ta oluja će valjda sa mnom ostarit pa će nadam se i on nešto zapamtit da ne moram baš sve sama.