Svak se za sebe pobrine, sine

Ne pamtim rečenicu zbog koje su više žlice i vilice udarale o tanjur za ručkom od ove.

Smatrala sam ih preradikalnima, preracionalnima, preobjektivnima. Vječno sam pitala Ćaću i Mater pa di su vam snovi. Jasno, nisu ih izgubili. Nego su ih samo odlučili zadržati u krugu svojih vlastitih ljudi, svoje obitelji i onih koje su smatrali svojom obitelji. Rekla bi jedna mudra instagramska – odlučili su svoje snove zadržati skromno, u krugu svojih vlastitih poremećaja. I to je skroz u redu. Jer stvarno – svatko se na kraju pobrine sam za sebe.

Naivnost mog neiskustva kontra životnih lekcija Ćaćinog i Materinog iskustva. Tako je to bilo godinama. Danas kad mi bljesne ta rečenica u glavi, jasno mi je da nije bila rečenica sama po sebi tragična, kako sam ju doživljavala, već su s njom samo pokušavali izbit suluda očekivanja kako sam se približavala tridesetoj. Smatrali su valjda da sam dovoljno “zrela” da bi sanjarila. A ja se u najveća sanjarenja upustila na početku tridesetih. Sanjala, pa se probudila i tako nekoliko puta.

Još gazim po tim snovima. Još plivam u njima, ne odustajem od istine, iako se nekad umorim pa odmorim. I često kontam o toj prvoj polovici tridesetih kako me drastično izmijenila. Neki sazriju prerano, neki prekasno, o sebi sud ne mogu još donosit, znat ću gdje sam danas bila tek s osamdeset akoBogda.

Bojala sam se na momente ovo reći na glas, jer sam oduvijek smatrala ljude koji previše emotivno nariču – lažno poštenima. I bojala sam se kako će, ako ja na glas kažem – većina ih se pobrine sama za sebe, drugi o meni misliti da sam i ja – lažno poštena. Ali skontaš da će ljudi svakako mislit svašta, gradit svoju sliku, pričat svoje priče, govorila ja ili šutila, lagala ili ne, vikala ili šaptala, radila dobro ili loše.

Ok, nije baš sve tako crno i ne pobrinu se baš svi samo za sebe, ali kunem vam se, muku sam namučila dok sam oko sebe osigurala ljudske bedeme protiv klasičnog čovjekovog instinkta da te ošteti. Bilo materijalno, bilo emocionalno. Do te mjere da sam se pitala jel’ sa mnom sve u redu i koliko točno kasnim s razvojem. Ti moji ljudski bedemi, počevši od Ćaće i Matere koji su ukopali temelje da bi mogla sama svoju tvrđavu izgradit, ti moji prijatelji koji su tu bez obzira na sve, prekrasna su iznimka koja potvrđuje pravilo da se – većina ipak pobrine za sebe.

I dok su Ćaća i Mater to tvrdili, a ja bacala žlice u tanjur jer su nevjerni Tome i jer im manjka naivnosti, putem negdje sam zbrojila da sam toliko dugo mogla vodit bitku s njima, jer sam – izgradila svoju tvrđavu. Blagoslovljena sam bedemima oko sebe. Stoje čvrsto i ne daju da umre životna radost u meni. Neprobojni su za sva razočarenja, za sve neodgovorene pozive, za sve propuštene prilike koje to uopće nisu bile i za sve upućene udarce koji su se odbili od bedeme i vratili nazad.Neprobojni su za klasičan život. I vječno guraju naprijed. Možda zato jer nemam ni brata ni sestru, imam baš dosta njih. Bog kažu, negdje da, a negdje uzme. Meni je dao fin popis ljudi koji kad pitaju kako si, iskreno i sa zanimanjem čekaju odgovor. I hvala Mu na tome, i hvala njima.

I zanimljivo, kako vrijeme ide, Ćaća i Mater sve češće govore – ima još dobrih ljudi. Putem su vjerojatno skontali da imam te svoje ljude i da život s njima ide točno onako kako treba ići; skontali su i da me čuvaju. Mene i moju naivnost. Ja njih i njihovu naivnost. Čuvamo se međusobno i kad nastupe životna jesen i kiše, kad dani postanu sivi i kad se sunce sakrije. Čuvamo se u inat onoj – svak se za sebe pobrine, a na čast i slavu onoj – ima još dobrih ljudi. Hvala bedemima što s vama nikad nije sivo, spektar ludih boja prisutan cijelu godinu.