Rečenica potpuno nerazumljiva prilikom svakog Materinog izgovaranja, a potpuno i bolno shvaćana prilikom svih frcanja suza iz očiju ikad.

Svaka takva životna epizoda redovito bi završila s bonusom trackom Neću ti reć’ jesam ti rekla, ali… Barem kod moje, vjerujem kod svačije.

Život se pobrine da tu pamet u nekom trenu samo stavimo u glavu. Barem dio nje naguramo. Ali svakako javna zahvala svakoj Majci ovog svijeta koja je ponukana ogromnom ljubavlju, bilijunskim ponavljanjem ovog upozorenja pokušala spriječiti zabijanja u zid.

I poruka svakoj od njih, pa i mojoj, da ni trilijunska ponavljanja ne pomažu. Pomogne činjenica da glava jednostavno u jednom trenu toliko zaboli da zid krenemo instinktivno izbjegavat. Lupa, lupa, lupa i jedan udarac na jedan običan dan jednostavno postane previše. Dobro je dok ne ostanu kvrge. Ja imam dvije, i to na čelu. Pomalo Star trekovski. Kao simbol dosadašnjih zabijanja i navigacija za pokušat izbjeć’ one buduće.