S obzirom na to da se primiče rok slanja tekstova na urednički osvrt i akoBogda potencijalno tiskanje među dvije tvrde korice koje će sažet sve što sam zamislila, promislila i svakako premislila, ova se činila idealna za objavit. Ćaća, Mater i ja. Alžir, 1984.

Njih dvoje, glavni protagonisti zbirke priča koja će, nadam se, najesen. Može i na zimu, iako sam zamislila okupljanje dragih ljudi bez maski. Da se vide njihova lica lijepa i duše još ljepše. Svi koji su crtali svako slovo knjige.

Zbirka priča sastojat će se od, logično, priča. Svaka za naslov ima jednu mudru koju su nam sigurno svima roditelji dobacili tijekom života. Meni je osobno favorit ona Kud ćeš vani, kiša je. Obožavala sam tu rečenicu, taj nimalo suptilni pokušaj da me zaustave prije izlaska i potencijalno zaštite. Ne od kiše, već od života.

Pamet u glavu je svima dobro poznata. Moja je najčešće bila svugdje samo ne u glavi. Osuši kosu do kraja, Složi svoje stvari i mnoge druge rečenice koje su nas formirale. Bilo u smjeru u kojem su oni htjeli, bilo u potpuno suprotnom.

Zbirka priča imat će u svakoj priči komadić mene. I to mi je vjerojatno najveće izlaganje u životu, iako bi čovjek rekao da su najveća izlaganja u ljubavi. I jesu, ali ovo izlaganje bit će ako ništa jednako veliko, moguće i veće. Potpisat se na nešto što se stvaralo u mojoj glavi imenom i prezimenom, bit će direktno stavljanje srca na dlan i pred svijet.

Ali neka. Uhvatit život za vrat, izdavača za rukav i put knjižara. Pješke od jedne do druge. Samo s riječima u rukama. Nek idu od kuće do kuće, od duše do duše. Pa kako Bog da.