U moje vrime nije bilo tako.

Nije ni u moje Ćaća. Ja sam dite papira, penkale, olovke i gumice. Dite tvrdih korica pohabanih iz knjižnice. Dite Lažeš Melite Biblioteke Vjeverica. Mogu sve iz djetinjstva namirisat kad se skoncentriram. Kod babe i dide u Livnu, bez telefona i caps locka. Jedini internet je najmlađi član obitelji koji otrči preko ledine do susjeda pa prenese informaciju. I miris drva dok izgaraju mogu namirisat. I miris polica. I špeka preko polica. Zažmirim, zagrizem i stisnem Save u svojoj dječjoj memoriji.

Pola 3 je i ne spavam. Pišem svašta, slažem neke riječi pa one postaju rečenice pa pročitam to dva puta, izgleda mi dobro. Pročitam treći put i stisnem delete. Isfrustrira me onda taj delete, kao da me guše sve te tipke. I power i restart i bold, a ništa od toga ne liči na tekst. Opet uzmem papir jer kad poderem papir ako mi se ne sviđa to što sam napisala, imam osjećaj da se pomičem kad pogledam hrpu papira. Kad stisnem delete ostane sve prazno. Idealno da Ćaća ispali svoju – U moje vrime nije bilo tako.

Skontam da sam umorna i da ću sutra sklepat nešto od ove skice i krenem leć. I sašije me strah koji mi tinja uvijek tu negdje. Šta ako mi se ništa od ovog što sad pišem ne bude sviđalo za godinu, dvije, tri. Straha je sigurno bilo u Ćaćino vrime. Nazvat ću ga sutra da ga pitam kako su se točno protiv straha borili.

Ima li formule, ako Boga zna neka ju kaže. Da mirno zaspem ne zamarajući se ni riječima ni nedovršenim rečenicama, ni gladnima ni bolesnima. Da ne slažem foldere u glavi, da se ne bojim za svoje, tvoje i neke tuđe koji pate. Da ne mislim o svijetu, da ne osjećam da sve ide u propast. I znam, ovo su samo noćne brige, kad se probudim ujutro i kad proškilji zraka sunca, bit će sve u redu. Navući ću šlafruk, pristavit kavu, uzet olovku i stavit točku. I na rečenicu i na strah, jer i u Ćaćino vrime su stavljali točke u to sam sigurna. Njima njihovo vrijeme da ga se prisjećaju, a nama naše da ga živimo, pišemo i onda ga za jedno ili dva desetljeća spominjemo.

Možda je to zapravo samo krug. Možda uopće nema žala za nekim sporijim, drugačijim, iskrenijim vremenima. I taman kad sam stavila točku, ustala i krenula zakuhat kavu, skrene mi pogled na tvrde korice na ormariću. Lažeš Melita. I skontam da su mi zato možda draga ta Ćaćina vremena koja nisam svjesno živjela. Bila sam dite i ničeg se nisam bojala.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s