Da se razumijemo, ni dan danas to ne znam.

Postoje u mom životu dvije verzije ove Ćaćine upute. Jedna je bila upućena kad bi prećerala u nekom neprihvatljivom ponašanju. Sjećam se da smo se jednom nešto posvađali. Mislim da sam imala nekih šest, sedam godina. Teme svađe se naravno ne sjećam. Ali se sjećam prijetnje da ću otić od kuće. Ćaća je u svom stilu rekao – široko ti polje. I zaputila sam se van iz kuće niz ulicu i došla do raskršća. Dalje realno ne  bi ni za živu glavu, ali sam smatrala za zgodnim sakrit se iza nekog starog limenog i zahrđalog bureta. Pošto me nije bilo neko izvjesno vrijeme, ćaća je kreno u potragu oko kuće i po ulici. Ja sam vidjela da se naginje prema susjedima i da ih pita – jeste vidjeli Ružicu? Nisu ga čuli dobro pa je ponovio pitanje. A dok je on pokušavao shvatit jesu li me vidjeli ili nisu, ja sam dotrčala do kuće i sjela na stup od ograde njemu iza leđa. Oni su se počeli smijat i rekli mu – pa iza tebe je. Sjećam se da je bilo ljeto, da sam imala neke kratke hlače i da me zagrebo beton po nozi dok sam se spuštala niz stup. Možda ne bi da se nisam zaljepila za njega od straha kad me ošinuo pogledom i rekao – ulazi u kuću. A Ulazi u kuću je posebna rečenica koja zaslužuje mini roman, ali o tom neke druge prilike. Mislim da je to bio jedini put kad je Ćaća potpuno poludio na mene kao dite. Stani na loptu pamtim iz te faze. To je bilo doba kad te uče granicama, do kud možeš ić a da ne izvučeš iz njih osobnost za koju tad kao klinac ni ne znaš da ju imaju. Dovoljno se život igra s njima, pa bi se sad još i ti igrala. E nećeš, stani na loptu.

Osim odgojne varijante u najranijim danima, koja je zapravo potpuno nevina za ikakva emocionalna shvaćanja i triježnjenja, ovu rečenicu izgovarao je i kasnije kad je ta varijanta bila usko povezana upravo s teškim triježnjenjem. Neka od tih otvaranja očiju pamtim i danas. Čak sam jedan period bila sigurna da sam nadmudrila i Ćaću i život i da sam naučila prezentirat neke ljude i situacije tako da ne skuži moje oduševljenje i ne izgovori rečenicu koja nosi crni oblak. Međutim, ispostavilo se svaki put da sam džaba krečila. Možda me neki mišić na licu odavao, možda tupasti pogled sreće, pojma nemam. Ali taman kad sam pomislila da ću ga ovaj put uvjerit da treba dati svoje povjerenje baš toj osobi ili toj situaciji, izgovorio bi Stani na loptu. Podržavali su me u svakojakim glupostima, ali kad bi to izvuko znala sam da je negdje opasnost samo nisam znala gdje. I to me frustriralo. Zašto ne vidi ono što ja vidim. Moguće da je frustraciju pojačavala i činjenica da je najčešće bio u pravu. Ja euforična, on izvuče tu nepostojeću loptu (zamišljala sam ju kao košarkašku ne znam zašto), ja se naljutim, izvjesno vrijeme poslije ispostavi se da je bio u pravu. I tako prvi put, drugi, treći, tristodvadesetipeti. Znači sve mi reci, samo nemoj Stani na loptu.

Najluđe od svega je to što mi se čini da još nisam stala. Samo što i lopta i ja danas idemo malo sporije. Možda je još razlika u odnosu na prije i u tome što sad znam da postoji mogućnost da me nabije direkt u facu. Znam to u startu. Prije nisam znala. Bila sam sigurna da su sve oko mene tratinčice. Danas više nisam sigurna, ali to je ionako život. I lopti ionako nije mjesto u ćošku. Krećemo se skupa, tu je negdje oko glave, ne mirujemo. Najčešće smo uigrani, ali i dalje me odvali povremeno. Neka, kontam bolje i to nego da i lopta i ja odemo u emocionalnu mirovinu.