Javi se kad stigneš. Sva ljubav svijeta sadržana u jednoj rečenici.

Javi se kad stigneš nešto je što sam čula 234 tisuće puta kroz život i još toliko izgovorila, bar se nadam. Mislim da ne postoji potez ili dokaz ljubavi i brige, koliko upravo ta rečenica, izgovorena nesvjesno i automatski od osobe preko puta nas.

Ova 2020. je i više nego nenormalna. A fraza “novo normalno” bi trebala dobiti nekakvu zabranu korištenja na nacionalnoj razini. Količina proživljenog i preživljenog stresa, neizvjesnosti, muke, straha, panike i paranoje (u Zagrebu bazirana prvenstveno na potresu), neprepričiva je. Ćaćinu lozu slistila sam u nekih tjedan dana, pofotkala je prije ispijanja čisto da imam za okačit na društvene mreže uz adekvatan hešteg #apaurinsubstitute. Kao ozebli sunce dočekala sam trenutak kad ću bebrižno fotkat bocu loze i pisat trivije po društvenim mrežama, jer to je taj život kojeg znamo, koji nam je blizak. Izfiltriran, uljepšan, duhovit, šaljiv. A istine u svemu tome jako malo. Ne treba generalizirat, naravno. Nije baš sve oko nas laž, nisu sve klišeji i nije sve patetična drama. Zapravo, ništa novog u ovome što pišem, osim činjenice da je “Javi se kad stigneš” kategorija ljudi ponovno, konačno, opet i nadam se zauvijek dobila na cijeni.

Prvi poziv u bilo kakvoj životnoj krizi, manjoj ili većoj upućivala sam ili Ćaći ili Mami. Bez brata i sestre i s nemalim brojem iskrenih prijatelja, svejedno je prvi poziv bio njima. Ili njima ili nikome. Oni su me naučili rečenici – javi se kad stigneš. I nekad, kao primjerice ove godine, iako nisam neosvještena po pitanju važnosti ljudi u svom životu, zanijemim od tolike nebitnosti svega u odnosu na bitnost te kategorije ljudi.

Dan danas, nakon 37 godina braka, ćaća i mater uspijevaju otići level više. Nema kod njih Javi se kad stigneš, s obzirom na to da onog momenta nakon što zajedno popiju jutarnju kavu i mater krene na posao, ćaća uzima telefon u ruke i pričaju cijelih 40 minuta dok ona putuje na posao. Tisuću puta sam se pitala o čemu. Žive skupa. 37 godina. I svih tisuću puta sam shvatila da je sve to tu da vidim da ima toga. Ima i bit će. Svim krizama usprkos. Ili baš zbog svih kriza. Javi se kad stigneš, ta iz duše izgovorena rečenica usporediva je s još nečim što sam čula iz ćaćinih usta. Jedne prilike dok smo se vozili u autu naglo je zakočio i refleksno me desnom rukom zaštitio da ne poletim iako sam bila svezana. Tad mi je rekao – tko to napravi znat ćeš da te voli. Bogu dragom hvala, ulovila sam sebe da to radim, a Bogu dragom hvala ulovila sam i neke ljude kroz život koji to rade. Realno, jedino Javi se kad stigneš život ima smisla.