A šta’š sad.

Humor humor i samo humor. Vječni obrambeni mehanizam mog unutarnjeg ja. Kad bi najviše revala, najviše se šalim. I tako protutnjim kroz dramu, dok oluja ne prođe. Kad prođe iz mene izađe more suza i bezbroj neslušljivih jecaja. Jednom sam toliko jecala da nisam bila sigurna uopće kakve to zvukove proizvodim niti sam te zvukove čula ikad prije ili ikad poslije. Nekoliko minuta prije toga bila sam normalna osoba koja je normalno komunicirala s okolinom, obavila telefonski razgovor kao da su vani duge, cvijeće i sreće. A kad sam poklopila iz mene je izletio vulkan tuge i očaja.

Zanimljivo je kako je to trajalo par minuta, a nakon što sam se izjecala, ustala sam s poda (redoviti revanje spot) i otišla pred ogledalo u kupaonu. Uzdahnula sama sa sobom i rekla – A šta’š sad. Umila se i išla, sjećam se kao da je bilo danas, napravit kajganu sa špekom. U more tih duševnih stanja riječi kajgana i špek nikako se ne uklapaju. Puno bi bolje pasale neke filmske riječi ili fraze poput – besmisao, lutanja, ponor, a zatim dizanje, hrabrost, novi početak. Međutim ne, život se ma koliko ga god mi pokušali u praksi na površini prikazati kao nešto najdublje na svijetu, svodi na revanje i kajganu. Život je aposlutno dubok, ali je dubok, bar mi se tad tako činilo, na nekim podsvjesnim duševnim razinama, to su milisekunde tijekom kojih padnemo u taj filmski ponor i isto tako milisekunde tijekom kojih se filmski uzdižemo. Sve prije i poslije toga su revanje i kajgana. I slavni ćaćin – a šta’š sad, nemo’š ništa.

Često to znam reći, ali opet ću – rijetko koji selfhelp može pomoć kao te jednostavne rečenice koje zapravo uopće nisu jednostavne. I kajgana naravno. Sa špekom naravno. Idealno bi bilo da sam imala i domaćeg paradajza za posolit da posolim i tadašnju ranu na duši, ali – a šta’š sad. Sjećam se i da su isto bile potrebne milisekunde da zažalim što nemam domaćeg mirišljavog paradajza kojeg rijetko gdje danas nalazim. U cijeloj svojoj muci, ja sam bila – gladna.

Najbanalniji primjer iz vlastitog života kad te nešto satere, ali te glad digne. Pogotovo ako si nemoćan u nekim situacijama. Često sam samu sebe pitala jesam li hrabra ili sam kenjkava. Ni dan danas ne znam odgovor. Nekad mislim da sam sve osjetljivija kako starim. Da me sve više stvari pogađa, ali da svejedno sve manje plačem. Valjda taj A šta’š sad učini svoje. Za neke situacije i stanja se ne isplati ni šminku razmazat. Kad smo kod toga, moram si te trepavice stavit da mogu k’o čovjek zaplakat bez da izgledam nakon toga kao da sam iz plemena došla. Mater je uvijek bila pobornik plakanja. Njen savjet je bio upravo s tim nadograđen – Isplači se, a šta’š sad. I onda nezamjenjivi nastavak – digni glavu i dalje.

Kako sam se uopće sjetila sad tog trenutka ne znam, ali evo jesam. I dok ovo pišem shvaćam da je život bistar i jasan krug, malo suza, malo kajgane.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s