Zadnjih dana u sklopu posla bavim se biografijama najvećih glazbenika. Dirigenti, skladatelji, kantautori, pijanisti, operni pjevači, diskografi.. Imena i prezimena inspirativnih ljudi, od kojih o mnogima nisam znala puno činjenica. Neke od biografija napisali su poznati glazbeni znalci, kritičari, urednici raznih izdanja. Također veliki ljudi. Neki od njih su upisani isto tako među velike, a velike su slušali, pratili, o njima pisali. Isprepliću se tako imena, činjenice, brojevi izdanja, brojevi festivala na kojima su nastupali, nagrada koje su dobili. Svi ti ljudi, nečije majke, nečiji sinovi i nečiji očevi i braća, živjeli su i ganjali neke svoje snove i ideale.

Ćaća i mater cijeli život mi govore da titule nisu važne, nego upravo snovi. Odnosno, važno je samo da nešto ostane iza tebe. To je bila poanta skrivena ispod – samo piči. Odi, hodaj, radi, piši, uči, probaj. Samo piči. Ni jednu od tih titula, postignuća nećeš ponijeti sa sobom na onaj svijet, ali ostat će nešto iza tebe. Otići ćemo svi goli i bosi, kao što smo i došli, ali duša će biti puna, a iza nas cijeli spektar djela, poteza, riječi, ostavštine ove ili one. U konačnici – uspomena.

Pregledavajući sve ove uspjehe većini ljudi znanih imena, ali i onih neznanih, prolazila mi je kroz glavu stalno ta ćaćina – samo piči. Nitko od njih, od kojih mnogi nisu više među živima, te svoje titule nisu ponijeli Gore. Ali evo mene, 10, 15, 20 ili više godina kasnije no što su oni “pičili”, pišem o njima, skupljam podatke i divim se hrabrosti da hodaju naprijed s jasnim ciljem i budu upisani u muzej hrvatske glazbe, na brod velikana.

Na dnevnoj bazi se umorim, s 37 godina u dupetu, vise nije dakle ni tjedna baza, nego dnevna. Umorim se od ljudi, pogrešnih tumačenja, eskiviranja problema. U konačnici umorim se sama od sebe. Ali nevjerojatno kako se svaki dan, taman kad se umorim, pojavi nešto zbog čega nastavim. Danas su to biografije velikih. Ispisane stranice neumornih duša. Pa se posramim vlastitog kukavičluka i sjetim se ćaćine Samo piči. Tanka je granica između življenja i preživljavanja, to sam već sto puta i rekla i napisala. A još je luđe koliko puta u danu kroz male stvari biramo upravo to. Hoćemo li odživjet tih 5 minuta ili preživjet. Naravno, pod uvjetom da nemamo većih životnih problema kada je legitimno, dapače poželjno samo preživjet pa poslije skupljat ostatke i kretat ispočetka. Pet po pet minuta i začas prođe dan, pa onda mjesec i konačno – život. Barem tako tvrdi moj ćaća, a ja mu vjerujem sve oduvijek osim jedne stvari koju sam dovodila u pitanje – da je 5 kilometara po metar i po snijega pješačio do škole u Livnu. Dok jedne godine nisam sjela u auto i izmjerila. Stvarno 5 kilometara.