hug-a-tree-1317122

Dok je mater ovo izgovarala, uvijek je imala neki razdragan osmijeh na licu. Ne izgovara to više često obzirom da eto, nemam više ni 7 ni 12 ni 18. Dapače, danas ponekad zna promrmljat sama sebi u bradu – hm, malo si se i nauživala. Uživaj dok možeš bila je rečenica kojom je odobravala moju bezbrižnost, naivnost, ne poznavanje pravih problema i života općenito. I uvijek se nekako trudila da što duže traje to djetinjstvo. Dalo bi se danas raspravljati jel se odužilo i predužilo, ali to je druga tema, za neki kauč.

Teško je voljeti pisanje i živjeti pisanje, a ne napisati ništa o onome što se trenutno događa u svijetu. Svima. Nama. Mislim da nema perspektive iz koje nisam to sagledala. Zapravo vjerojatno ima ali o što više perspektiva razmišljam, to mi je teže zaustavit se i krenut pisat. Pa sam stala danas sa seciranjem. Umorila sam se. I sjetila sam se materine uživaj dok možeš. I onda sam pomislila po prvi put nakon dugo vremena, blago klincima. Pojma nemaju što je strah, bar ne većina njih i bar ne u ovom obliku u kojem ga sada osjećaju mnogi. U javnom prostoru Lijepe naše može se pročitati svašta. Humor nam je odvijek bio jača strana. Zapravo cinizam i ironija su bili. I dost’ dobar obrambeni mehanizam. Koji grune u trenutku svjetske pandemije. Naiđe se i na osuđivanje onih koji sumanuto kupuju brašno, ali nekako mi nije to za osudu. Uvijek kontam možda kupuju za baku, didu, starce pa im nose. Možda se jednostavno boje. I evo me opet na uživaj dok možeš. Peridu života potpuno lišenog straha kakvog ga danas poznajemo.

Kaže stara Livanjska (opet ne znamo jel originalno livanjska ali nema veze) – dobar je strah komu ga je Bog dao. I stvarno je teško osuditi one koji se boje. I pitam se, kada bi se svatko od nas zagledao duboko u sebe, postoji li mala mogućnost da bi svi našli – strah? Ako ništa, a ono u obliku potpunog ignoriranja stvarnosti. Tko se ne boji za sebe, valjda se boji za svoje. Tko se ne boji za svoje, valjda se boji za djecu. Tko se ne boji ni za svoje ni za djecu, valjda se bar malo boji nepoznatog. Ne znam, smatram da je strah u potpunosti u čovjekovoj prirodi. Manifestira li se kroz prekomjernu kupovinu brašna, humor, ignoriranje ili pak kroz najrazumniju mjeru – oprez, nebitno je. Zajednički nam je svima. I bezbrižnost je završila kad smo se suočili s prvim životnim izazovima i problemima. I tu bezbrižnost je nemoguće vratiti.

Mišljenja sam da nije ni poanta da ju se vrati. Život kad odrasteš može imati milijun i jednu nijansu ljepote iako više nismo djeca. I uživaj dok možeš dobiva jednu sasvim drugu dimenziju kada postoji mogućnost da nas izoliraju jedne od drugih onako kako su u zemljama oko nas već izolirani. Nije ni to najgora stvar na svijetu, ali taj kontakt među ljudima stvarno najednom dođe na neki novi level. Još nas nisu ni zatvorili, a već nam fali naš normalni život. Barem to čujem u svom okruženju gdje manje više nitko niti kupuje brašna više nego što treba, niti im je potpuno svejedno. Već nam fali kontakt. Već nam fale navike. Već nam fale rituali subotnji, kave, druženja. Jer negdje u podsvijesti znamo da postoji mogućnost da ostanemo bez svega toga na neko vrijeme. U onom obliku na koji smo navikli. I to je najmanje zlo što nam se može dogoditi, o onim gorim scenarijima neću ni pisati. A ni o teorijama zavjere. Ostajem na najljepšem najgorem scenariju – da nas izoliraju jedne od drugih na neko vrijeme. Trenutak u kojem, po meni najmoćnija stvar na svijetu, zagrljaj, više nije moguć. I dok kao klinci zagrljaj dajemo, a da ni ne znamo u potpunosti što znači osim što ga dajemo jer osjećamo, kad narastemo i odrastemo i krenemo brinuti brige veliki ljudi, zagrljaj dajemo, nadam se, ciljano. I s ljubavlju. I opet nadam se, često. A mnogi rijetko. Još više mnogih još i rijeđe. Jedna inače potpuno podcijenjena stvar postane nasušno potrebna preko noći. Ali po preporuci, nemoguća. Bar do daljnjega.

Ovo što se događa ima stotinu poanti, a smatram da nisam kadra dočarati više od jedne, ako i tu jednu. Izmiješala sam ovdje već i brašno i djetinjstvo i zagrljaje, a nemam osjećaj da sam zamiješala išta pametno. Ali probat ću dovršit. Najfascinantnije od svega mi je kako ipak svijet može stat. Kako ipak može doći trenutak kada se može, odnosno mora zatvoriti u kuće, biti sam sa sobom i svojim mislima. Kako se može odgodit sto i jedno događanje, važan posao, potpisivanja ugovora, još važniji pozivi, poruke. I pitam se možemo li to sami od sebe napraviti, bez da nas se prisili. Može li čovjek biti sretan u svoja četiri zida i biti zadovoljan s onim što ima na duže od 2,3,4 tjedna? I još bitnije, može li uživati dok može i kad sve ovo prođe? Razmišljala sam i tome kako ćemo svi bit u transu kada se sve vrati u normalu i cijeniti hrpu stvari. A onda će nas kolotečina pojest i grintat ćemo vrlo brzo kao da ničega nikada nije bilo. I strah će nestat. S njim i zagrljaji. Do neke nove situacije koja će nas opet prikovat uz same sebe. A nije svakome ugodno biti prikovan za sebe. Nađe se tu svašta. Naravno, ovo govorim iz perspektive osobe koja živi solo. Čula sam i verzije ispaljivanja na živce od klinaca, svekrve i ostale humoristične verzije. S humorom ili bez, s brašnom ili bez, s pojačanom humanošću u dane kada bi eto još samo falilo da nismom humani, nadam se da će introspektive uroditi plodom. Kako meni, tako i vama. A najviše od svega se nadam da ćemo sami, bez ikakvih vanjskih utjecaja, biti u mogućnosti malo češće sami zaustaviti svijet. I zagrlit. Ono, da bez daha ostane onaj kojeg grlimo. I da ćemo uživati dok možemo.

#waitingforahug