Život napravi svoje, pa prođe koji mjesec bez da čovjek sjedne, zasuče rukave i zapiše sve što misli da zapisati mora. I to zna biti posebno teško, malo čak i mučno ako voliš kroz papir i riječi proživljavati taj isti – život. Radi njega ne stigneš stat i zapisat, a ne možeš ga procesuirati bez da staneš i zapišeš.
To pisanje mi je kao svojevrsna psihoterapija i dođem u stanje blage hiperventilacije ako se ne ispušem kroz riječi neko duže vrijeme. Spase me silne bilješke osjećaja koje nađem u međuljudskim situacijama i odnosima, pa ih raspisujem kada nađem vremena. Najbitnije mi je da ih ne zaboravim, da ostanu zapisani negdje i da se svemu tome mogu vratiti u miru i tišini. Na taj način sama sa sobom i popričam. Kažem vam, psihoterapija. Nekome je to trčanje, nekome pjevanje, nekome pisanje. Ima i poročnih psihoterapija, ali nadam se da su takvi u manjini.
Bitan je taj ispušni ventil, to procesuiranje i otpuštanje onoga što treba otpustiti, a zadržavanje onoga što nas pokreće, što nam drži glavu iznad vode, nasmijava i čini nas ovakvima kakvi jesmo. Sa svojim načinima. Kako za život, tako i za ljubav.
Dok ne prepravim, raspišem i završim sve ono proživljeno, doživljeno i jednim dijelom zapisano, ostavljam vam Gabi. Neka vas netko voli na svoj način.
RUŽNO PAČE 