“Malo ti godina” spada u jedan od najdražih mi ćaćinih i materinih komentara.  Tako običan, tako naoko nevažan i usputan komentar sadrži sto i jedno mišljenje, upozorenje, kritiku a ponekad mi se znalo učinit i malo prikrivenog odobravanja. Nešto kao – samo se ti ponašaj nezrelo, a zapravo misle – uživaj sine dok možeš, selo će možda njurgat ali briga te.

Originalna narodna opaska zvuči ovako – malo ti godina k’o Šestinom pivcu. Tu verziju sam čula od bake. Šesto je navodno bio neki čovjek u selu koji je evidentno imao jako starog pijetla. Tko zna koga je sve pijetao nadživio kad je postao sinonim za – prestarost, odnosno sinonim za one ljude koji u određenim godinama za koje društvo smatra da su prikladne za pletenje, odluči činiti stvari koje nisu pletenje. Nisam se nikada dala u istraživanje jesu li stvarno postojali Šesto i pivac ili je to neki Livanjski mit, ali sam se dala u razmišljanja o “prestarosti”.

animal-avian-bird-2235161

Najčešći sputavač (ako je ta riječ postojeća) u ostvarivanju nekih davno sanjanih snova i želja je upravo društvo koje nas često uvjerava da smo prestari za nešto. Mater bi me najčešće s – Malo ti godina – pokušavala dozvati pameti kada bi otišla predaleko u svojim sanjarenjima. Oduvijek sam bila sklona tome da u ponedjeljak proputujem svijet, u utorak ostanem u našem vrtu zauvijek, srijedom bi bila novinar, četvrtkom pisac, petkom bi svirala klavir. Tako da je njeno – malo ti godina – često bilo ključno da me natjera da dovršim ono što sam započela u ponedjeljak. U mom slučaju, opaska je bila komično-učinkovita.

Ali, na stranu mamini zlatni prizemljivači koji su me spasili od potrošenog vremena i usmjerili prema onome što leži mom karakteru i biću, generalno i životno pojam “prestarost” je čista zabluda. Uljuljamo se u svoje “moram”, pa zaboravimo svoje “želim”. Prikuje nas to za mjesta na kojima nam se ne živi, za poslove koje nam se ne radi, a najgora posljedica brkanja moram i želim je – vezivanje s ljudima s kojima nam se zapravo ne veže. Naravno, život nije bajka, u svačijem životu postoji “moram”, ako radi ničeg a ono radi balansa, ali kladim se da je taj Šestin pijetao imao neku svoju filozofiju zbog koje je nadživio sve ostale i dočekao duboku starost. Uz obaveznu sreću koja bi nas morala pratit da budemo zdravi, vjerujem da je udovoljavanje vlastitom instinktu što želimo u odnosu na ono što moramo, ključno da živimo dugo i sretno.

adult-blurred-background-city-1384605

Ako imaš 20 i nešto prekasno je za mijenjanje profesije. Ako imaš 30 i nešto prekasno je za preseljenje. Ako imaš 40 i nešto prekasno je za zaljubljivanje. Živimo u društvu u kojem je vječno prekasno, a pretpostavljam da ako pustimo da nas prekasno i prestarost vode, na kraju životnog puta shvatimo da smo bili ludi. Ali ne zato što smo odlučili mijenjati profesiju u 30 i nekoj ili voziti motor kada je prikladnije da pletemo, nego zato što smo pustili da nas uvjere da smo ludi. Društvo oko nas zna biti okrutno. Oduzima duh. Oduzima i hrabrost, a nameće kalup. I to sve pod krinkom načelnog podupiranja svega što je drugačije. Zapamtit ću i sama za sebe ovo što sada drobim, za neka buduća vremena kada “moram” nadglasa “želim”.