Ćaća uvijek ima svoj kauč, mater svoj, a mene dopadnu pod ili fotelja. Kako mi je zgodnije. Ako ću zapalit jednu, najslađe mi oduvijek bilo na pod. Poslije ručka naravno uvijek fotelja i noge taman dohvate naslon od materinog kauča. “Ma ti možeš sve” je još iz doba kad se nisam usudila zapalit pred njima.

Prepričavala bi svoje dogodovštine s faksa, crtala bi planove za život, izgovarala te svoje želje kao da samo trebam izać ispred kuće i čekaju me u dvorištu. Nikad nisu gasili moje snove, dapače. “Ma ti možeš sve” je bila raketa koju bi ispaljivali u svemir, a u toj raketi ja i moji snovi.

S 36 godina kad gledam unatrag, ne mogu dovoljno zahvalit na njihovoj podršci za svaku glupost koju sam zamislila u tim ključnim godinama formiranja. Ne mogu zahvalit ni na onima koje su prikočili. Inače bi me bilo posvuda, a nigdje dovoljno. Ma ti možeš sve mi zvoni i danas u ušima. Jer i dan danas to izgovaraju.

Čvrsto vjerujem da su snovi da se žive i realiziraju, a ne da se samo sanjaju. I ovo mjesto ovdje jedan mi je realizirani san. Sjaji svatko od vas kao zvjezdica na nebu mojih snova. Nije ni važno koliko je zvjezdica, to je ionako moje nebo. 2 tisuće ili 2 milijuna, svaki redak koji se prospe ovdje dođe do bar jedne duše. A jedna duša vrijedi kao 2 milijuna duša.

Ma možeš ti sve. Upamtila sam ja, upamti i ti. Bez obzira imaš li ikoga da to izgovara ili ne. Ako ništa, izgovori sam sebi. Ta raketa stvarno lansira u svemir.