Puno sam mislila u 2018.oj, ova fotka možda najbolje opisuje većinu mentalnog stanja. Sjednem pa popričam sama sa sobom. Zaredalo se nekih zdravstvenih problema, ništa strašno, ali nanervira čovjeka. A ćaća i mater cijeli život trube – čuvaj zdravlje sine. Nema potrebe objašnjavati ovo sine jel tak? Livno u srcu.

Uglavnom, nisam ga čuvala. Jer sam se često premislila od silnog razmišljanja, nasekirala od silne brige, naživcirala od silnog stalo mi je. Kao da je ova 2018. bila eksplozija brige u malom balonu. Mali balon je moja glava i sad zamislite big bang unutra. Trajalo je to tako do ljeta negdje. A onda je nastupila bonaca. Nigdje vjetra da zakovitla, nigdje oluje, nigdje nevere. Negdje putem, valjda kad je najviše kovitlalo, rekla sam sama sebi – sjedi, odmori, čuvaj zdravlje. Pogledala u nebo i rekla – Ti tamo gore, daj mi da prihvatim što promijeniti ne mogu, promijenim što je vrijedno truda i mijenjanja, zadržim ono lijepo, maknem ono ružno. Od tada, sve ima više smisla.

Vječno strahujem da ću zvučati kao neškolovani psihijatar, pa se nadam da ne zvučim. Ako zvučim, slobodno recite. Ali bonaca me usrećila više nego ijedna eksplozija ikada. Pa bi svakome na svijetu rekla sada – čuvaj zdravlje sine, čuvaj mir. Budi dobar čovjek, a sve drugo bit će ti nadodano. 💙

Sretna Nova pačići.