Moji su  baba i dida dok su živili dolje u Livnu, imam osjećaj, stalno živjeli po tom principu da je život pun iznenađenja i da ne znaš šta te može zadesit. Čuvali su blago koje su imali. Blago su životinje. Krave, ovce, kokoši. Sjećam se i magarca, uvijek mi je bio izvor veselja. Pazili su na svaki dinar, svaku kokoš, svaki komad zemlje i svaku balu sijena. Davali su toliko ljubavi, pažnje i vremena onome što imaju. Mukotrpan rad da sačuvaju život, zemlju, krov nad glavom, bio je glavni cilj, glavni smisao. Urezane su mi slike dida kako vilama raspoređuje sijeno kravama, i ljubav s kojom je baba brinula o svakoj životinji koju su imali. Obilježili su svakog člana svog stada, da se zna šta je čije. Sjećam se da su krave vječno zvonile, oko vrata su im bila zvona i dok bi se budila ujutro čula sam ih kako idu na ispašu. Miris tih soba, posteljine i ta zvonjava simbol su mi livanjskih jutara. Od svega se stvaralo svašta. Snalazilo se i borilo. Jer nikad ne znaš šta život nosi.

Tu staru narodnu i mudriju od svih mudrih čula sam do sad sto puta. Posebno me se svaki put dojmi kad mater to spomene u kontekstu neke životne priče koju je upravo ispričala, stresla bi se u tim trenucima. Valjda i od njenog tona, i kombinacije teških riječi i od iskustva kojim je zračila dok bi to izgovarala. Jer – nikad ne znaš šta život nosi – znači toliko toga. I smiri srce, čuvaj živce. I voli ono što imaš. Znači i ne zamaraj se Ružice glupostima. Znači i čuvaj sebe i ljude oko sebe. Znači i promisli dobro, i ne gubi vrijeme, i radi što te volja. I gledaj, dobro gledaj oko sebe. I uči na onome što vidiš.

Neki dan sam u centru Zagreba, u blizini Tesle vidila gospodina od kojih 70tak godina. Fin, ispeglan, u svijetloj traper košulji starog kroja s rukavima do lakta. Hlače lagane već ljetne, a na nogama udobne cipele. Kosa mu je bila bijela i začešljana kao onim finim djedicama iz američkih filmova. I bio je tako nekako, a ne znam, dostojanstven. Što je prilično teško dok nosiš u ruci dvije velike vreće pune plastičnih boca. Taman je pao mrak, nedjelja navečer i centar je bio poluprazan. Već su svi u kućama, večeraju, spremaju stvari za posao sutra, peglaju ono šta će obući. Moja mater sigurno, tu naviku peglanja stvari “zasutra” nikako nije mogla usadit u mene, dan danas svako jutro stojim ispred ormara tražeć majicu koju ne treba peglat. A gospodin sijede kose, kojem na kraju nisam saznala ni ime, otvara zelene kontejnere i traži boce. Živi u blizini centra kaže, u suterenskom stanu koji uvijek poplavi kad padne kiša. I unuku mu je krizma bila, a sin i snaha bez posla, pa su jedva nekako tu krizmu opremili.

Besmisleno je išta reći, predamnom je bio hodajući primjer stare mudre Nikad ne znaš šta život nosi. Razmišljala sam o broju Crkvi koje postoje u svijetu, o broju bogatih, o svima nama koji imamo 48 majica u ormaru pa biramo snobovski ujutro one koje ne treba peglat jer smo ljeni ko najljenija mazga. A sijedi gospodin svoju je košulju – ispeglao. Oprao. Miriši. Čuva ono što ima. Ne gubi vrijeme. A sigurno se i ne zamara glupostima jer unukova krizma je prioritet. Nastavila sam pješke dalje prema HNK pa krug prema kući. I naravno u takvoj situaciji rodi mi se milijun i jedno pitanje u glavi. I sjetim se milijun i jedne situacije u kojoj sam bila nezahvalno derište. Ali ok, to je uobičajena prva ljudska reakcija kod svakoga. Ništa posebno pohvalno, taj osjećaj sućuti i tuge radi tuge drugog čovjeka.

Razmišljala sam opet i o nekim bivšim vremenima. O babi i didu, o imaštini i neimaštini. Bilo je kuća tad na selu koje nisu imale ni krava ni sijena, nije im se imalo šta otelit, nije bilo mesa ni domaćeg sira. A bilo je kuća koje su imale u izobilju. Nekako mi se čini da su se brinuli jedni od drugima. Netko je imao više, netko manje, ali čini mi se da gladnih nije bilo u tolikoj mjeri kao danas. Gladnih kruha, gladnih razgovora, sućuti, i gladnih ljubavi.

Ovaj disbalans danas vidimo na svakom ćošku. Prebogati i presiromašni. Predobri i prezločesti. Presabrani i preizgubljeni. Siti i gladni. Ono što mi je zvonilo cijelo vrijeme u glavi je – šta sad? Kako živjet a da bude potpuno ispravno i pravedno. Odnosno kako živjet a da uneseš barem malo balansa u tom disbalansnom svijetu. Jesu li humanitarne udruge riješenje? Treba li uzimati bogatima i davati siromašnima, jesu li političari alat? U šta se uključiti, čemu priključiti, kako i kroz šta djelovati da sijedi čovjek ispeglane košulje ne traži plastične boce nedjeljom navečer kad padne mrak? I onda mi se upalila lampica. Nikakvi veliki poduhvati, velike organizacije, ogromni sustavi. Ništa od toga. Neki transfer moći i podjela onima koji nemaju dogodi se i tim kanalima. Ali najbitniji je mikrosvijet svakog od nas. I da se svatko od nas pobrine za one koje sretne na putu.

Nikad ne znaš šta život nosi. Danas se smiješ, sutra plačeš. Danas brineš, sutra ne brineš. Danas biraš, sutra ne biraš. Danas ujutro imaš, već popodne nemaš. I jedina poanta koju mogu izvuć od silnih priča o životnim preokretima kojih sam se naslušala, od čovjeka sijede kose u traper ispeglanoj košulji je – mikrosvijet. Pobrini se za svoj mikrosvijet i da svi u njemu budu sretni. I svrha je ispunjena. Bar se nadam. Pametnije od toga ne znam.