Riječ je nekad bila svetinja. Kod mog ćaće je i dan danas. “Ja ako sam rek’o da će bit tako, onda će bit”. Sve može, samo riječ pogazit ne može. To je jedan od osnovnih Livanjskih postulata. Tako su se kategorizirali ljudi. Čija riječ vrijedi, a čija, citiram staronarodne – ne vrijedi ni pišljiva boba. Čast i riječ su bili sve. Džaba njive, džaba blago, džaba sve ako ti riječ ne vrijedi ništa. U tom tadašnjem, njihovom svijetu, nije postojala opcija izvanrednih okolnosti zbog kojih bi se predomislio, iznevjerio, ne održao riječ. Pljuneš u ruku, rukuješ se i zapečatiš. Kakvi javni bilježnici, ugovori, kakve stavke pisane sitnim slovom. Nema sitnih slova u poštenju.

To poštivanje izgovorene riječi kao da se odražavalo na sto i jednu dimenziju života. Činjenica da ih se na selu prije 70 godina više od pola nije znalo potpisat, tjeralo ih je na neki način da to što izgovore – ima težinu. Uprt prstom u nekoga i optužiti ga da je lažov, bila je najgora moguća sramota. Morao si pazit šta izgovaraš starijima, kako se u kojoj prilici ponašaš, šta se kaže kad je nekome teško, kad je nekome dobro, šta se kaže kad se uđe u kuću (Faljen Isus i Marija naravno), čak je i “pozdravi svoje” imalo težinu. I nije bilo straha, jer ako je čovjek rekao tako, onda će bit tako. Mirnije se spavalo. Više se povjerenja imalo. Nisu se ljudi usuđivali gaziti izgovoreno. Danas se gazi sve. Izgovoreno, napisano, ukoričeno, zapečaćeno. Iz srca rijetko šta dolazi, a iz usta svašta izlazi.

Riječ je nešto kao alat, bar bi trebao biti alat za obećanje onoga što osjećaš iznutra, za pojašnjenje onoga što nije jasno, za opisivanje onoga što se opisati možda i ne može, za putokaz tko smo i kuda idemo onome preko puta nas. A čini mi se da je postalo oružje. Nekad prije kada bi izgovorene riječi, teške, strašne, iza kojih povratka nema, razorile odnos ili postavile zid između dviju kuća, sve bi stalo. Generacije bi stale. Znalo bi se šta se desilo između tih kuća do petog koljena. Teško se opraštalo, ali čini mi se zato što se rijetko to i događalo. Danas klize riječi van kao da su nebitne, kao da nemaju značenje. I koriste se za razorit. Za slagat. Za povrijedit. Ćaća je znao reć i – Ako nemaš ništa lijepo za reć’, nemoj ni ružno. Odnosno – de šuti. Sjetim se toga često pa – zašutim.

Meni osobno, riječ je uvijek predstavljala ljepotu. Beskrajnu neopisivu ljepotu. Sto i jedan način da kažeš šta osjećaš, da pomaziš nečiju dušu, da ga zagrliš bez da ga dotakneš. A doduše, bila sam svjedok i vlastitih riječi za koje bi bolje bilo da su umrle u meni nego izašle van. Brzopletost, impulzivnost, zaletavanje i evo ga, prešla sam granicu dobrog ukusa. Ljudskosti. Pameti. I u mene su se zabile riječi koje pamtim dan danas. Svaka od te izgovorene nasadila se kao neka vrsta ožiljka na srcu. I kao da su nam svima srca sve punija ožiljaka od izgovorene riječi. Računaš na nečije poštenje, na odanost, na iskrenost i onda te odalami surova realnost. Jer od ružne riječi, još je gora lažna riječ. I to lažna lijepa riječ. Čuješ volim te, a vidiš ne volim te. Čuješ hoću, a vidiš da nije. Čuješ neću više, a vidiš da je opet. Čuješ zauvijek, a vidiš da zauvijek ima rok trajanja. Čuješ povjerenje, a vidiš razočarenje.

Prijateljstva, brakovi, odnosi, poslovi, sve puno milijun svakojakih riječi, ali većina ih je bezvrijedna. Ružna, na momente i pogubna. Neke nas znaju zabetonirat i ne pomaknemo se godinama s jednog mjesta. Od straha i paralize. Jer smo jednom doživjeli da nečija riječ, na čiju smo računali više nego ikad na ičiju, ne vrijedi – ni pišljiva boba. Lažemo sebe, lažemo druge razbacujemo se s obećanjima, floskulama, lijepim književnim frazama, pjesničkim usporedbama, a iza svega toga jedno veliko ništa. Nisam sigurna kako doskočit toj sveprisutnoj praznini izgovorene ali i napisane riječi. Toj bezvrijednosti. Tom vremenu u kojem svatko ima mišljenje sastavljeno od tisuću i jedne riječi s tisuću i jednom posljedicom koje kao da nije svjestan. Izgovorena riječ danas pokreće rat više nego ikad prije. Izgovorena riječ danas razori više nego ikad. Ubije samopouzdanje, iseli nekoga iz kuće, udalji ga od obitelji. Uzrokuje usamljenost i osamljenost. Dovodi do otuđenosti. A na sitna slova moraš pazit uvijek. Ima ih svugdje, pa i u poštenju.

Možda kad bi svaki dan samo o jednoj riječi promislili, kad bi samo jednoj vratili značaj i težinu. I tako dan po dan. Kao neka selfhelp vježba. Možda bi pokrenuli nešto u svemiru. Recimo da Ponedjeljkom uzmeš riječ Sreća. Utorkom se posvetiš riječi Ljubav. Srijedom riječi Pažnja. Možda je to način da se riječi vrati dostojanstvo, da se dostojanstvo vrati čovjeku, a da se čovjek vrati sebi i ljudima oko sebe. Kad mi je ćaća dok sam imala 7 pa 10 pa 15 godina, ponavljao važnost vlastite riječi i toga da budeš čovjek od riječi, sigurno nije imao na umu moje filozofiranje 30 godina poslije i raslojavanje “najobičnijeg” savjeta. Ali sigurna sam i da nije računao na vremena u kojima će taj obični savjet postat rijetkost. A nisam ni ja računala da ću svjedočit bezvrijednosti tuđe, pa nekad i svoje, riječi. De šuti Ružice, kažem si sve češće. A sve češće poželim to reć i svima oko sebe. Ako ne znaš rječju uvećat, uljepšat, usrećit, nadogradit, nemoj ni rušit, razarat, rastuživat. De šuti.