Od Valentinova je prošlo ravno, čekaj, 20 dana. Nisam dobila buket cvijeća ni chocolate box kao svaka prava ženska, niti ikakav srčani napadaj ljubavi, leptira, sreće, milozvučnih rečenica, zagrljaja i svemirskih osjećaja, već doktorovu dijagnozu da mi je nešto na srcu. A nije Romeo. Prije nego se svi koje poznajem preznoje i late telefona, sve će bit okej. Ipak. Možete nastaviti disat. EKG je malo podivljao i zabilježio nešto što je izgledalo kao infarkt, ali nije infarkt. Tako da je najbliže chocolate box.u što sam dobila za dan zaljubljenih ona Forrestova “My mother always said, life is like a chocolate box, you never know what you gonna get”. I fakat ne znaš.

Otišla sam na novi EKG, ulrazvuk, ergometriju, dijametriju, turbometriju, dosadnometriju i neku super kul pretragu tijekom koje te vozaju gore dole kroz neki stroj a iznad glave ti svijetle dugine boje. Zaključak: gospođice, imate urođenu srčanu manu. Sretno vam Valentinovo, i nadolazeći 35.ti rođendan. Usporite tempo, izbjegavajte stres i evo koja tabletica da srce s greškom kuca normalnije.

Cijeli taj proces istraživanja šta mi je, trajao je dakle 20 dana. 20 dana je mater zvala 20x dnevno da provjeri di sam, kako sam, jesam pod stresom. 20 dana sam dobivala 20 poruka dnevno od prijatelja. U 20 dana, život mi se izmijenio ravno 20 puta. I 20 puta sam napravila krug po vlastitoj memoriji analizirajući što trebam promijenit, kako trebam nastaviti živjet. I, zadnji put spominjem broj 20, ali 20x dnevno mi je kroz glavu prošla ćaćina “Radi što ti srce želi”.

Prvo i osnovno, kad pomisliš da ti nešto nije u redu sa zdravljem, osim što se smrzneš i zapališ osamsto svijeća, izmoliš litanije svetom Anti (njega mi Livnjaci posebno volimo), obećaš Bogu brda i doline samo da sve bude ok, usput se i zapitaš – kako živim, jel stvarno radim što mi srce želi, mislim li na sebe, gazi li me sve oko mene ili ja gazim svojim putem. Utabavam li ga sama sebi, ili mi ga sve oko mene utabava a ja puštam da me rijeka nosi, pa di me donese. I mogu vam reć, još jedna narodna (ovu je često baba napominjala) – dobar je strah kome ga je Bog dao. Jednostavno – staneš. Inače dosta u životu promišljaš o tome da staješ, kako ćeš stat, kako treba stat, ali sad actually staneš.

Nijedna revizorska kuća na svijetu ne može napravit takvu reviziju tvog života kakvu napravi strah od toga da možda nisi zdrav. Obzirom da jesam, Bogu fala (i svetom Antiši), napravila sam popriličnu reviziju svog dana, Jednog običnog prosječnog dana. I došlo mi je da si opalim jednu zidarsku. Da se razumijemo, svi znamo one parole – carpe diem, život je jedan, ljubav je sve itd. Ali teorija pod hitno treba postati praksa. Pod hitno. Kao prvo, ćaćin savjet sam potpuno zanemarila zadnjih nekoliko godina. Ne pronalazim vremena za ono što mi srce želi. Pronalazim, ali zapravo ne dovoljno. A taj organ, to srce crveno, jako, s greškom ili bez, najvažniji je organ. Ako ono ne pumpa kako treba, u smjeru u kojem treba, ono što treba i za onoga kog treba, džaba ti sve ostalo.

Kao drugo, shvatila sam da ne pjevam dovoljno i ne plešem dovoljno. Onako sa srcem. Iako zvučim kritično dok pjevam, ali koga briga. Tako da sam se momentalno skupila s frendicama na, ni manje ni više, nego Petra Grašu. Toliko sam se derala da sam, sigurna sam, u jednom momentu bila glasnija od Petra Perice. Kao treće, ne sanjam dovoljno. Kao da negdje putem prestanemo sanjarit jer mislimo da smo prestari. Kao četvrto, ne pijem dovoljno kava sama sa sobom. Jer kad ja i ja sjednemo na kavu, odvije se takav dijalog kakav zamislit ne možeš. Probaj sam sa sobom popit kavu. Kao peto, izgubim se često u životu. Koji život nije. Mogla bih ovako sad do 20 barem, ali nema smisla. Ko je jamio poantu, jamio je. Ja sam svoju jamila. Ne dam srcu da uludo kuca više ni sekunde.