Faza prva.

Navuče na tebe najljubičastiju haljinu ikada s najvećom bijelom kragnom ikad viđenom na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske i moguće Rusije zajedno. Tjera te da se fino ponašaš i koristi svaku priliku da u tebe usadi manire i najveće mudrosti. Jednostavno ne shvaća da ti ne shvaćaš, ali se nada da će ti sve te Aristotelovske rečenice ostati negdje u primozgu. Uvjerava te da je obrazovanje sve i sanja o tebi kao doktorici svemira. Objašnjava ti kako ti je rano za dečke, prijeti se smiješnim stvarima nebi li pojela blitvu i mrko te pogleda prije obiteljskog fotografiranja. A ti uinat radiš grimasu. I ništa od toga ti nije jasno, sve ti to zvuči preozbiljno i ne razumiješ zašto su svi odrasli tako dosadni. Okej, izuzev kragne veličine zemaljske kugle i tog izleta u svilu, dobro te oblači. Curica si, iako te zove sine. Lak za nokte nije opcija, to je nešto za što misliš da ćeš smjet koristit tek u dubokoj starosti. I dvije stvari su najvažnije – obitelj i da se toplo obučeš. I naravno, kad se na televiziji ljube, pokrivaš oči.

Faza druga.

Imaš osjećaj da ima oči i uši svugdje. Pitaš se jel ima dupli ključ od tvog dnevnika ili jel postavila slušne aparate po tvojoj sobi jer jednostavno žena zna – sve. Nanjuši da ti se sviđa Siniša iz suprotnog turnusa, i opire se ikakvom šminkanju. Stalno ponavlja da dok si pod njenim krovom bit će onako kako ona kaže i provjerava s kim si, di si i zašto si. Nema Boga da ti padne ikakva glupost na pamet jer znaš da bi te satrala nogama da te ulovi u nepodopštini. Vrhunac neposluha ti je slagat da si imala povijest zadnji sat a nisi. Markiraš jedan dan i toliko jadna nemaš sreće da dok lažeš da si tu s curama na kavi u kvartu i dok je zoveš s govornice, oglasi se obavijest “Putnički vlak Budimpešta-Zagreb polazi s perona tog i tog”. Progutaš slinu jer je upravo provalila da si na trgu u centru Zagreba, a ona kaže – momentalno da si kući došla. Pobereš jednu iza uha i moliš Boga da te do 50.te pusti iz kuće. Teen koji si konačno otkrila joj je bacanje para, savjetuje ti da posuđuješ knjige iz knjižnice jer je ta literatura nešto što će ti koristit. Nikako joj nije jasno zašto stalno hodaš s tim walkmanom u ušima i trčiš s kreveta stisnut rec-play kad na radiju sviraju Backstreet boysi. I taj Nick joj je baš bezveze.

Faza treća.

Pita za svaki ispit, svako predavanje, kao da sada još više vidi i čuje sve. Stalno miriši tvoju robu, smrdiš joj na cigarete i kad izađeš iz kupaonice taman otuširana. Nije joj jasno zašto se ne možeš odmorit malo nego stalno zujiš. Pita te koliko si potrošila, šta si kupila, računa ako je kava toliko, sendvič u kantini toliko di su preostale pare. Provjerava jesu li u bambusu ili Ronhillu. Vodi te u shopping i nimalo suptilno sugerira koji bi ti stil oblačenja najbolje odgovarao. Čezne za kvalitetnim i udobnim crnim tenisicama s debelim đonom ili podfutranim čizmama, i ljuto kupuje starke bez đona. Kad ti da ključeve od auta, sjedneš na pola sata jer uputstva za uporabu i ponašanje recitira točno toliko. I stalno trampi nešto. Ako napraviš ovo, dobiješ ono. I propitkuje sve, zašto si se namrštila, kakva ti je to pjesma koju slušaš i s kim se to družiš. Svađate se stalno jer ona niš’ ne razumije. Maštaš kako si se odselila i kako sve radiš onako kako ti hoćeš. Mislim ona realno pojma nema tko si ti i što trebaš i kakve snove sanjaš. E da, misu ne smiješ propustit, jer ako možeš bančit do jutra, možeš ustat ujutro i na misu. Obitelj je i dalje sve i stalno mrmlja u bradu kako nikad nećeš nediljom lipo sjest s ćaćom i materom i malo porazgovarat nego stalno tipkaš po tom mobitelu i bolje da ti ga nisu ni kupili, potrošiš bon za čas. Vuče te u Livno, da znaš otkud si i čija si, i koluta očima kad vidi na tebi da te to ne zanima ništa. Svaka rečenica faze treće započinje ovako: “U moje vrijeme…”. A ti imaš osjećaj da je to vrijeme bilo prije Krista.

Faza četvrta.

Dolaziš kući živčana od posla, iscrpljena i gladna, a frižider prazan. Stan nepospremljen, veš neopran. Čezneš za njenom juhom a za sarmu si, gotovo pa sigurno, spremna ubit. I veš ti nikad ne miriši onako kako je mirisao kod kuće. Ne kužiš kako jer koristiš isti omekšivač. Moliš Boga da može sad pričat kad si konačno došla kući, pa da joj istreseš sve šta ti je na duši. Jer realno, nitko te ne razumije kao mater. Kad odeš u shopping, šalješ joj fotke i pitaš koju haljinu kupit. Ona zna šta priliči, kad ona blagoslovi da je to “fin komad robe”, onda znaš da je fin. A kad nediljom dođeš i jadaš se kako te glava boli, ona prijekorno pita jeste ti i cure pretjerale sinoć dok ti cijedi sok od naranče. Na činjenicu da ste došle u pet, kaže – Neka sine, samo uživajte. (Sine je i dalje postojano). A ona je i dalje mama, ali sad ti najednom to više ne smeta. I razumiješ. I više nije dosadna. I zanima te sve šta ti priča o tom vremenu “prije Krista”. Zapravo, sad ti je najbolji prijatelj. Gledaš s kojom ljubavlju radi taj ručak nediljom, pa s balkona provjerava jesi to ti zalupila vratima od auta i konačno stigla, i misliš si kako nemaš pojma kako ćeš ti kad budeš imala dijete jednog dana. Koji izazov Isuse Bože. Koliko živaca je potrebno za fazu prvu, drugu i treću. Imaš osjećaj da bi ti do faze četvrte svoje dijete prebila ili prodala. Kad se sjetim kolko sam joj živaca pokidala, sijedih progurala i bora urezala. Mater je heroj, utočište i rame na koje se uvijek možeš naslonit. Mater su ruke koje će te uvijek zagrlit. U svim fazama života. Mater je mater. I ne bi je mijenjala za ništa na svijetu.