Ova nije ni ćaćina, ni materina, nego babina. Sjećam se kako je ponavljala to kao neupitnu tezu. Nije postojala opcija da se zapitaš ima li to smisla. Doduše, u Livnu prije 50, 70 ili 100 godina nije postojala opcija da se oko ičega zapitaš. Propitkivanja o smislu života odvijala su se vjerojatno tamo nekad kad legneš i utrneš svijeću. I to u tišini. Nikad na glas. Dopalo te šta te dopalo. Od kuće, zemlje, sudbine i – muža. Odnosno žene.

Po svemu što su mi ispričali babe i dide, po svakoj bori koju sam upamtila na njihovim rukama, živjeli su teško, a često je djelovalo i beznadno. O sebi su malo mislili, a brinuli su kako se prehranit, kako će izać pred selo čistog obraza i kako će odškolovat dicu. Ne sjećam se da sam upamtila da su razmišljali previše o ljubavi, leptirićima i srcima u očima. Pitalo se prije udaje “iz čijih je kuća”, “ima li zemlje” i “da ne pije slučajno”. To su bili kriteriji. I tako je nastala famozna – uprti pa do smrti. Razvod nije bio opcija. Jer je to bila sramota i, u konačnici, a di ćeš? Tako su živjeli prije. A kako živimo danas?

Bogu hvala na vremenima u kojima mogu birati svoj put, svog dečka ili muža. Bogu hvala na vremenima u kojima mogu otić ako mi ne paše. Ali znam se nekad zapitat, ima li bar malo smisla prtit do smrti. Gledam ćaću i mater, proslavili prošle godine 35 godina braka. Taj sklad, ljubav, briga, i taj iskreni život u dvoje nešto su što mi kronično nedostaje u današnjem svijetu. Moguće da su mi nabili ružičaste naočale što se očekivanja tiče. Moguće da spadaju u manjinu koja je imala sreće. Ali oni žive romantičnu verziju spomenute stare narodne. Imaju izbor otići jedno od drugoga, ali ne odlaze. Mater je često znala reći da je problem nas mladih što prebrzo odustajemo. Ne trebaš mi. Ne trebam ti. Mogu sama. Zapravo, sve mogu sama. Baba je znala reć – vi danas odustanete nakon jedne krive riči. I mislim da su obje u pravu. Trud je postao nepoznanica. Čini mi se i iskrenost i potpuna predanost. Navikli smo na samoću a najsigurnije se osjećamo kad se oslonimo sami na sebe. Odbijam vjerovat’ da je to – to. Da su vremena danas jednostavno takva. Želim i ja romantičnu verziju stare narodne. Bezuvjetno tu, do kraja, za drugoga.

Živimo u vremenima koja nas satiru jurnjavom, ganjanjem krivih stvari, u vremenima u kojima nam je teško voljeti same sebe, a onda valjda još teže nekog drugog. Moguće da zato biramo stajati sami usred svega. Usred oluje, drame, pitanja i dilema.  Možda stvarno sanjam bajku, ali voljela bih znat da postoji odnos u kojem odustajanje ne dolazi u obzir. Oni prije nisu imali puno izbora, pa kako onda mi danas, s toliko izbora i mogućnosti, toliko griješimo? Toliko tražimo, isprobavamo, odustajemo, zapinjemo? Nemoguće da je njima bilo ljepše. Mi možemo sve, a najčešće biramo ništa. Biramo površno, kratko, biramo vanjštinu i kočnicu. Jer otpuštanje nas može skotrljat nizbrdo i izudarat nas. Pa zašto da se onda spustim nizbrdo? Problem je što zaboravljamo šta nas čeka ako se spustimo a dolje nas dočekaju nečije ruke. Ćaća mater pokrije s dvi deke jer se zna otkrit po noći. To je dočekivanje. Mater ćaći radi čaj od đumbira jer je sto posto uvjerena da ga to održava zdravim. I to je dočekivanje. Zamjere si puno toga, ali odustajanje nije opcija. Kraj ljubavi nije opcija. Malo je takvih priča oko mene, malo je onih koji su se uspjeli naborat držeći se za ruke. Nemam pojma koja je formula dugovječnosti ljubavi, al obzirom na oprez koji sam namirisala da se širi nezaustavljivom brzinom između mene, tebe i nas, sretno nam svima.